четвртак, 30. новембар 2017.

Punisher - prva sezona


Popularni marvelov antiheroj je konačno dobio svoju seriju nakon gostovanja u drugoj sezoni Derdevila.Frenk Kesl se povukao iz akcije, pokušava da pronađe svoju ulogu u novim okolnostima, međutim ubrzo se nalazi na meti misterioznog hakera koji sebe naziva Mikro.Upuštajući se u istragu, Kesl u hakeru pronalazi saveznika i otkriva zaveru usred vojnih i obaveštajnih službi.Zajedničkim snagama pronalaze tajnu trgovinu drogom iz Avganistana.Duhovi prošlosti se vraćaju dok događaji ispadaju različiti nego što su se na prvi pogled činili.Da li se ova dvojica zaista mogu suprotstaviti službama i paravojnim formacijama? Hoće li istina izaći na videlo?


Nakon gledanja serije prva reč koja mi pada na pamet je nedoslednost.Ova serija je nedosledna na više načina.Kao prvo, nedosledna je u pogledu karakterizacije glavnog (anti)junaka.Tokom druge sezone Derdevila smo videli Kesla kako je ubio  glavnog krivca  smrti njegovih najmilijih i nakon toga preuzeo na sebe sulud  zadatak da nastavi sa ubijanjem krimosa u nedogled.Ispostavlja se da Skunover/,,Kovač" ipak  nije bio glavni, što ima smisla jer ga Frenk nije saslušavao nego prosto ubio, ali zato odjednom Frenk prekida sa svojom misijom jer je pobio sve lidere bandi koje su učestvovale u sudbonosnom obračunu u luna parku.To nema smisla obzirom da smo ga videli kao je prelomio da nastavi sa eliminisanjem ološa.Druga nedoslednost je u portretisanju Kesla tokom ove sezone.Počinje kao ludak na koga svmo se svi navikli, a kroz nekoliko epizoda odjednom postaje ,,porodični čovek" u porodici Liberman uprkos tome što tokom flešbekova uviđamo da mu ta uloga nije ležala ni dok su njegovi bili živi.To se prosto ne uklapa u ono što smo do sada videli, Frenk se otvorio samo na trenutak i to kada je bio gotovo na samrti.Ajde razumem to što se pretvara da je neko drugi da bi se infiltrirao u kuću i time uzvratio progonitelju ali sve posle toga je preterivanje.


Sledeća velika nedoslednost je u karakterizaciji agentkinje Madani.Ona od početka predstavlja osobu koja veruje u ,,sistem" tj.zakon, sa vremena na vreme ga malo zaobiđe ali suštinski se drži principa zakonitosti.Ona je zamišljena kao kontra Keslovom odmetništvu (čest motiv izražen kroz mnoge slične likove u Punisher stripovima) i svakako treba da bude neko čija je moralna osa u društveno prihvatljivim okvirima.Prema tome nema smisla to što ona pred kraj i na kraju serije pomaže Keslu u odmetništvu, a još manje to što njenu odluku podržavaju.Ove nedoslednosti su verovatno nastale tako što šouraner Lajtfut nije dovoljno vremena proveo na usklađivanju nekoliko različitih scenarista.Nakon veoma jake uvodne  i tri  prilično dobre naredne epizode, oseti se taj narativni pad od pete do devete epizode posle kojih serija ponovo živne.


Ali dobro, ne treba sve kuditi jer ovde ima i toga što je valjalo.Pre svega to je tema o nedovoljnoj brizi države i društva  o vojnim veteranima, što je od najranijih dana prisutno u Panišer stripovima. Ništa novo nije rečeno o tome , ali makar nije klišeizirano.Priča o Luisu je zbrzana ali ako ništa drugo Danijel Veber je prilično dobro odigrao ulogu neshvaćenog manijaka, pogotovo u desetoj epizodi.To mi je pored uvodne , druga najbolja u čitavoj sezoni zbog odlične režije.U seriju je ubačena i aktuelna vruća debata o razoružavanju u SAD-u, mada samo u kratkim uprošćenim crticama.Više je ličilo na razmenu nekoliko mišljenja nego na debatu, ali to ipak nije glavna stvar u ovoj seriji.


Glavna stvar je da Berntal nije izneverio u ulozi Panišera.Uprkos manjim scenarističkim peripetijama, on je i dalje badass kakvim ga pamtimo.Ebon Moss u ulozi Libermana/Mikroa je iznenađenje ove serije, sasvim je zabavan u toj ulozi i dobro je to što su Majkroa pretvorili u bezbednosnog tehničara uzbunjivača.On je ovde  ličnost nalik Snoudenu, što je svakako zanimljivije od tech support / man in the chair uloge iz stripova.Ben Barns je solidan kao amoralni Bili Ruso.Reditelj je svakako imao u vidu njegove prethodne uloge poput Dorijana Greja.Ruso je tokom čitave serije u sivoj zoni.Istovremeno je ratni drug i ratni profiter.Nije na nivou Kilgrejva ili Kingpina, ali opet ne zaostaje mnogo za njima.Po kompleksnosti im je na tragu i svakako je bolji od onih po meni bezličnih negativaca iz poslednjih nekoliko marvelovih filmova (izuzev Lešinara is Spajdermena).Radije bi da vidi ovakvog na velikom platnu nego tamo neke ultrone i ajakse.
Amber Rouz je dosadnjikava u ulozi agentkinje Dine Madani, eto taj lik je u seriji i glumački i scenaristički nezanimljiv. Suštinski Berntal, Moss i Barns nose čitavu seriju, ostali su ili solidni ili dosadni.

Akcije u ovoj seriji ne nedostaje, mada ponekad ( u onim razvučenim epizodama) tako deluje.Serija ne skriva da vuče inspiraciju iz akcionih filmova.Koreografija i muzika vuku na Džona Vika a ima tu  i segmenata očigledno nadahnutim ,,Umri muški" franšizom.Začuđujuće u svemu ovome se pronašlo i mesta za omaže na slešer i zombi filmove ( ko prepozna malo toga  12.epizodi).Izostala je akciona scena iz jednog kadra nalik na onima iz dve sezone rogatoga.Vidi se da je planirana za treću epizodu tokom flešbeka  ali nisu uspeli pa su umesto toga napravili po meni slabu montažu koja na sreću svih traje kratko. Kvalitet poslednjih marvelovih serija na netfliksu je u opadanju.Panišer nije na nivou Derdevila po dubini, niti Kejdža po stilizaciji ali tu je negde kao Džesika po izvedbi.Svakako je mnogo bolji od one dosade nazvane Deffenders. Panišer nije postavio nove standarde, niti je dotakao one već postavljene ali je makar solidna serija.

Ocena:



среда, 29. новембар 2017.

The iMom



The iMom je kratak sf film režiserke i scenaristkinje Arijele Martin iz 2014.godine.Radnja je smeštena u  bliskoj budućnosti , u vreme kada su se na tržištu pojavile humanoidne  robotizovane dadilje nazvane iMom.Uz svaki iPhone i iPad ( iPaid?) i-kakoveć očigledno postoji potreba za sofisticiranim surogat ljudima.Ovde vidimo jedno tipično veče u porodičnom domaćinstvu budućnosti (koje isuviše liči na sadašnjost) kada roditelji nemaju vremena za sopstvenu decu i brže bolje svaljuju obavezu na androida-bebisiterku.U ostalom šta bi moglo poći po zlu?
 
Ona je svakako programirana po predviđenim algoritmima, od nje se očekuje da kao i sve mašine obavljaju iste zadatke iznova i iznova.Jedina razlika je što ovaj android u odnosu na ostale mašine ipak ima veštačku inteligenciju stvorenu po uzoru na čovečiju.Upravo tu leži kvaka, tu  u samoj zamisli da nesavršena bića proizvode sintetička bića po uzoru na sebe same.Ne znam šta vi mislite , ali kada se uzme u obzir za kakva su dela ljudi sposobni zar nam zaista trebaju sintetičke kopije? Ovaj interesantan kratak film svoju poruku nadovezuje na Jevanđellje po Mateju, naročito na deo besede koji se odnosi na lažne proroke i plodove drveta (Po plodovima njihovim poznaćete ih).Implikacija da je android plod čovekovog drveta dovoljno govori.Izlišno je reći da nije sve baš tako crno-belo.Zar ne?
U svakom slučaju, obrt baš i nije neočekivan, nije teško zaključiti šta će se desiti nakon jedne ključne scene.Naravno neću pokvariti iznenađenje.
Film bi mogao da prođe kao  malo kraća epizoda Zone Sumraka ili Outer Limits-a, Matilda Brown se prilično potrudila da dočara neemocionalnost mašine.

уторак, 28. новембар 2017.

Eltingvilski klub


Gik i nerd su američki izrazi kojima se do skoro na  pogrdan način opisivane osobe koje najčešće  obožavaju neki vid popularne kulture poput stripova,filmova, igrica  ili  one koji su obuzeti nekim drugim hobijem. Ta dva izraza suštinski označavaju isti tip osobe, ali ima izvora koji ukazuju na to da su ,,gikovi" i ,,nerdovi" frakcije iste grupacije.Bilo kako bilo, ključna stvar je to što ti izrazi više nisu pežorativni koliko su nekad bili, njima se sada pojedinci i razni kolektivi diče.Naročito se pripisuju obožavaocima stripa a pogotovo onima među njima koji prate američke mejnstrim stripove.Obzirom na višegodišnju praksu filmskih adaptacija tj. pravljenja blokbastera od tih mejnstrim stripova (Marvel i DC) kao i video igara, nešto o čemu se ranije diskutovalo u uskim krugovima sada je u centru pažnje javnosti.Mediji neprestano bombarduju  vestima o novim filmovima, serijama, igricama rađenim prema pomenutim  stripovima.Došlao je takav trend da prosto rečeno,  adaptacije iskaču iz frižidera.
Eltingvilski klub je himoristički strip o tim ljudima, o osobama koje se etiketiraju ili diče nazivom gik/nerd.Da ne bi bilo zabune , ovo nije ismevanje celokupnoj zajednici (myself included) takvih osoba, nego određenoj manjini (hopefully) među njima. Treba praviti razliku između pozitivne i negativne strane gik/nerd zajednice.Sa pozitivne strane to bi bili entuzijasti koji su svoj hobi na neki način unovčili, ili doprinose popularizaciji određene umetnosti a možda su  samo konzumenti koji su na ovaj ili onaj način prilagođeni svom okruženju.Sa druge strane novčića leži patologija , tu su zaluđenici spremni na svakakve ludosti zarad omiljenih franšiza.Eltingvilski klub je strip posvećen tim drugima, satira o ,,tamnoj strani" gik kulture.

Eltingvilski klub je plod mašte Juana Dorkina, zamišlen kao serija geg stripova o najluđim i najvatrenijim gikovima nazvanim prema gradiću u kojem je šest godina radio u striparnici.Izlazio je u različitim revijama i Dorkinovim izdanjima kao što su ,,Dork i ,,House of Fun" a epilog je dobio 2014. u dvodelnom stripu  ,,Eltingvilski klub" izdavača Dark Horse comics. Prošle godine je Dark Horse izdao integral koji objedinjuje celokupan serijal sa propratnim tekstom autora kao i materijalom korišćenim za pilot epizodu nerealizovane serije ,,Eltingvilski klub" koja je emitovana na Cartoon Network-u u kao deo repertoara Adult Swim programa.


Strip prati zgode i nezgode četverca zaluđenika iz  Eltingvila.Oni su opsednuti voljenim franšizama preko svake mere, infantilni gramzivci koji bi se potukli oko akcione figure dok u prodavnicama prave tajne štekove istih kako ostali ne bi pokupovali njihove omiljene stvari.Ovo su tipovi koji šalju  na hiljade  pisama (sa lažnim potpisima) određenim televizijama kako bi pokrenuli ili povratili serije a ne libe ni od pretnji autorima zbog stvari iz filmova/stripova koje im se ne dopadaju.Mogu do besvesti da se takmiče u pamćenju najsitnijih detalja iz filmova i serija dok iste bindžuju po ceo dan. Suštinski oni su karikature satkane od svega najgoreg što su autori poput Dorkina i drugih iskusili tokom godina.Sve ovo su pojednici zaista činili u ime stripova.Primera radi, zbog kraja 700.broja Spajdermena (kod nas objavljeno relativno skoro kao ,,Želja umirućeg") , scenaristi Denu Slotu je 2013.prećeno smrću preko interneta a to je tek vrh ledenog brega.Dakle Bil,Džoš,Pit i Džeri su noćne more svih autora jer su na korak do one ludače iz ,,Mizerije".

Ovaj strip je crno humorična meditacija o opsesiji iz ugla stripadžija.Čitava stvar nije samo satira takvih ekstremnih tipova zaluđenika nego svih sličnih tendencija i kod ostale prisebne demografije obožavalaca.Juan Dorkin ovu ,,fantastičnu četvorku" paćenika smešta u različite situacije koje su podjednako smehotresne koliko su zabrinjavajuće.Od svakodnevnih svađa i povremene tuče, do vandalizma  i suludog pokušaja otmice zarad ,,rehabilitacije" od stripova.Pokušavam što manje da spojlujem ali baš to poslednje što sam nabrojao je premisa  nadrealne epizode Eltingvilskog kluba koja se zove ,,Intervencija" za koju je Dorking nagrađen Ajznerom.

Pošto su glavni likovi  karikature , sasvim je logično što su upravo tako crtani- karikaturalno. Osobine , emocije i izrazi lica su prikazani prenaglašeno, što je i za očekivati od humorističkog stripa.Dorkinov stil crtanja je u tom smislu potpuno  u skladu sa materijom. Autor se naročito usresredio na izraze lica jer veći deo stripa likovi provode u debatama tj. međusobnim svađama dok sede okupleni  u podrumu ili šetaju do striparnice.Sa vremena na vreme bude i znatno dinamičnijih tabli , uglavnom kada međusobne čarke ili opsesije dostignu vrhunac.Naročito su interesantne krupnije table koje Dorkin ispuni najsitnijim detaljima.Tu pre svega mislim na pojedine  table iz epiloga, one koje prikazuju ogromne redove obožavalaca na  konvenciji stripa u San Dijegu.Ista pažnja prema sitnim detaljima je primetna tokom trenutaka kada se radnja odvija u striparnici ili u sobama među ličnom (svetinjom) kolekcijom glavnih likova.Dorkinove table krcate detaljima podsećaju na prizore iz  stripa ,,Hard Boiled"  Džefa Deroua i Frenka Milera.

Ocena: