понедељак, 24. август 2020.

Cena Mesa



Grupa ribara se upustila u lov uprkos nevremenu, ali umesto bogatog ulova nalaze obezglavljeni leš.Videvši telo ,   ribar Ejdan ostaje zabezeknut jer je po tetovaži prepoznao leš svoje ćerke Serše koju je sahranio pre dve godine. Neobičan događaj otvara stare rane, a lokalna policija ne dozvoljava porodici da proveri grob pošto je groblje zatvoreno zbog tobožnjih rekonstrukcija  . Mutne radnje se odvijaju na mesnom groblju u Kentu , te Ejdan angažuje Dilana Doga da reši slučaj koji policija izbegava.




Da nisam pročitao impresum, nikako ne bih zaključio da je ,,Cenu Mesa" napisao Fabricio Akatino, čak suprotno, bio bih spreman da se opkladim da nije njegovo delo. Ovo kažem jer scenario nimalo ne liči na Akatina koga pamtim kao novog autora koji razbia šablone u koje je serijal zapao.Setimo se samo atipičnog ,,Ubice iz susednog stana " u kome se čitava priča odvija iz perspektive davitelja koji izmiče policiji zbog  spleta okolnosti nastalih iz  sveopšte apatije ili misteriozne storije ,,Ukradeni životi". I ovaj strip počinje iz tuđe perspektive ali se to ubrzo gubi zarad izraubovanog šablona  koji glasi  ovako : ,, Dilan odlazi u malo mesto glde se dešavaju čudne stvari " .

Kliše na stranu ,  u suštini ovo je strip o trgovini ljudima, tačnije sex trafficking-u , ali sa prilično morbidnim obrtom pošto se radi o trgovini  zombi devojkama. Akatino upotreblava zombi devojke kao metaforu o otupljenosti tj . zombifikaciji  nevoljnih prostitutki u gnusnom lancu trgovine. Reč je o neljudskom tretmanu žena , svođenju istih na komade mesa koje šalju na dalju preradu zarad zabave ,,elite".Tome u prilog govori i  groteskna scena gde radnici kasape nemrtve žene uz pratnju muzike ,, A little bit of Monica in my life , a little bit of Erica my my side ... "  tj . šovinističke pesme Mambo br.5 od Lua Bergea. Otuda naslov ovog broja ,,Cena mesa".



Problem je što su zombi devojke  upotrebljene samo zarad šoka, da zgroze čitaoce  jer da nije te ekspolatacije nemrtvih , ovo bi bila sasvim obična straightforward priča o organizovanoj prostituciji  . Akatino se nije  udubio u problematiku ove industrije,  razloge njenog postojanja  , niti pruža uvid u psihu njenih činilaca . Ispada da se sve vrti oko para i mračnih želja neiživljenih glavešina društva. Zbog toga ova  priča  ne nadilazi okvire žanra , ne postaje univerzalna poput najboljih epizoda Dilana Doga. No to ne znači da je ovo loš strip. Akatino pokazuje odličan smisao za crni humor, što vidimo u dijalozima i pojedinim situacijama. Recimo , kada  otupeli bogatuni ne primećuju da plešu sa našminkanim mrtvakinjama , što ih posle košta glave pošto su razuzdane zombike gladne sirovog mesa, ili running gag o nesposobnom satrapu lokalne vlasti , Ćopavom Hariju.

Robero Rinaldi je kao crtač do sada imao tu nesreću da ga skoro uvek sparuju sa lošim scenaristima , ali sada je dobio priliku da zablista i nije je protraćio. Već na prvoj stranici nas priprema za putovanje u crnilo.  Iako mu zombiji nisu toliko jezivi kao kreature Angela Stana , u tome  još niko nije uspeo , Rinaldi ne beži od scena kasapljenja , kanibalizma, sadizma , iživljavanja nad leševima  i ostalim boleštinama . Likovi su mu vrlo izražajni što doprinosi  uspešnoj realizaciji Akatinovog grobljanskog humora. Ali to nije sve , pošto je Rinaldi sačuvao najbolje za pred kraj.Vrhunac ovog broja  je spleš stranica i nekoliko krupnih kadrova gde je prikazivanjem plesa zombi prostitutki  spojio erotsko sa morbidnim  čime je zasigurno zgrozio i one sa jačim stomakom .


Roberto rekioni je kao urednik zadao  direktive , da ne kažem zapovesti , scenaristima ovog serijala pa iz epizode u epizodu vidim da  nagomilavanje pop-kulturnih referenci, obavezan soundtrack , insistiranje na angažovanim temama, i modernizovanje Dilanovog sveta kako bi se približio nekim novim klincima nije doprinelo kvalitetnijim ni slobodnijim epizodama. Štaviše , deluje mi kao da to opterećuje  scenariste jer su najpre u  obavezi da ispune ove  zahteve urednika  , pa tek tada da se usresrede na zaplet.

Ocena:








недеља, 16. август 2020.

Vreme za čaj



Betmenova ,,galerija zlikovaca" se uglavnom sastoji od ekscentričnih ili ludih  kriminalaca  od kojih skoro svaki zasniva svoj zlikovački identitet tj. imidž  na suludom tematskom kostimu i   spravi ili moćima  koje koristi u zločinačke svrhe, . Strašilo ima svoj gas koji indukuje strah, G-din Ledeni svoje oružije kojim bukvalno ledi sve pred sobom   , Pingvin svoje smrtonosne kišobrane  itsl.
Svi ti zlikovci su ,kao i sam Betmen , poprilično stari pa im je sa vremena na vreme potrebna reinterpretacija kako bi se ,,osvežili ". Neki su imali više sreće od drugih , te su se dopali šaka iskusnih scenarista i dostigli rockstar status (npr. Džoker) dok drugi nisu te sreće pa  su ostali  u zapećku  svedeni na nivo one-trick ponija u šablonskim stripovima lenjih scenarista.
Ludi šeširdžija je dugo bio u toj drugoj kategoriji, široj publici poznat po pojavljivanju u kemp Betmen seriji iz 60-tih, a u stripovima minorna  i zaboravljiva pojava. Tako je bilo dok ga Pol Dini nije revitalizovao u animiranoj seriji  90-tih, a kasnije i Ed Brubejker   u stripu  Gotham Central, ali to je priča za neki drugi put. Tema ovog izdanja je neobično viđenje Ludog šeširdžije iz edicije Džokerova Ludnica (drugi tom) u izvedbi Lendrija Kvina Vokera kao scenariste i Kita Gifena i Bila Sinkeviča kao crtača.

Šešir sa skrivenim odašiljačem za  kartice pomoću kojih  kontoliše um žrtvama je glavno oružije odnosno glavni gimmick Džervisa teča tj. Ludog šeširdžije. Kontrola uma se u stripovima,filmovima ili romanima često uzima zdravo za gotovo , kao nešto samopodrazumevajuće , obično sredstvo manipulacije / dominacije bez potrebe da se posmatra iz drugih aspekata. U ovom kratkom stripu Lendri Kvin  po prvi put razmatra mračnu implikaciju Tečovog izuma tj. nepostojanje slobone volje. Naime , Džervis je bivši neuronaučnik  koji je  , po svojim rečima, davnih  dana došao do ovog groznog saznanja proučavajući bio-hemijske procese. Došao je do zaključka    da umom vlada puki fizički determinizam te slobodna volja ne postoji. Ovo saznanje je osnova njegove mind-control sprave ali ist tako ga je odvelo u ludilo. Nemogavši da se pomiri sa predodređenim svetom , prebegao je u izmaštani svet  inspirisan Alisom u zemlji čuda  gde ,,nema pravila"i jadni Džervis nije bespomoćan jadnik nego the life of the tea-party.



Lendrijev Šeširdžija je čovek u raskolu.Sa jedne strane svestan je svojeg mizernog stanja i mentale  poremećenosti, a sa druge ga vuče neodoljivi poriv za  bajkovitim svetom u kome je sebi predodredio bitniju ulogu.Unapred je svestan ishoda sopstvene lude čajanke, zna da će veza sa ,,Alisom" ispranog mozga propasti , ali ipak se nada srećnom kraju - definicija ludila. Čak i u poslednjim trenutcima stripa , kada se ponovo pribere i shvati šta je učinio , brzo ,,puca "  i vraća se na staro. U tom kratkom lucidnom trenutku se vidi sav užas Šeširdžijinog rastrojstva . On je potpuno bespomoćan , žrtva sopstvene bolesti, lutkar koji postaje svestan da je  i on sam lutka te beži niz zečiju rupu u ludost i tako u krug.


Pošto radnju  pratimo iz perspektive Ludog  šeširdžije , dati ovakav scenario u ruke nekog crtača realističnog stila bi bio promašaj . Zbog toga je ovaj nimalo lak zadatak  poveren je dvojcu koji može da predstavi  ovu ludu čajanku, Kitu Gifenu i Bilu Sinkeviču . Ova vrlo neobična kolaboracija je ishodovala stranicama koje nećete tek tako zaboraviti. Podela rada je takva da je Gifen  skicirao table u karikaturalnom  stilu a Sinkevič finiširao crtež dajući mu grotesknu crtu. Zajedničkim radom su postigli stil koji odslikava Šeširdžijin raskol . Već na prvoj stranici vidimo rascep između  stvarnosti i sumanute zemlje čuda .  Stvarnosti , koju Gifen prikazuje svojstvenim stilom koji je razvio tokom devedesetih, je prenaglašena ali zadržava svoju prepoznatljivost ali kako strip odmiče spirala ludosti tako se ona deformiše pa umesto stvarnog sveta vidimo kolaž dečijih crteža koji postaje sve više nakazan. Time je Sinkevič pojačao  postojeći apsurd do tačke jezivosti.

Šteta što je ovakav strip sveden na tričave 22 stranice, pošto se od ove premise  moglo izvući makar duplo toliko. Lendri je uspeo da zaokruži priču ali scenario  je pri kraju zbrzan kako bi se sve uguralo u taj prokleti industrijski format od 22 strane plus reklame . Moram li naglasiti da isto važi za Gifenov i Sinkevičev crtež ?  Sreća u nesreći je što i pored glupih ograničenja ,,Vreme za čaj" nije postalo očaj  nego kratak ali gorko-sladak izlet u Šeširdžijin suludi mikrokosmos kakav nije viđen ni pre ni posle ovog stripa.


Ocena: