среда, 29. децембар 2021.

Magični Vetar : Milostiva Gospa

 


Ova epizoda nastavlja radnju iz prvog broja Magičnog Vetra ,,Tvrđava Duhova".  Pošto je Vili Ričards zvani Po otkrio kako se biznismen Hogan obogatio na račun afere sa železnicom u Severnoj Dakoti, logično je da kao novinar pošto-poto objavi priču tog kalibra i raskrinka njegove smutne poslove. Istinoljubivost i činjenice su tu, ali postoji veliki problem. Objaviti kome? Gde? Kako? Hogan je kuvan i pečen sa gazdama novina. Prijatelj novinar ga upućuje na tajnu ogranizaciju koja prikuplja dokaze protiv vladajućih bogatuna. Zvuči suviše dobro da bi bilo istina, zar ne ? Recimo da vrh te organizacije ne deli mišljenje članova i simpatizera koji zapravo ne znaju za koga rade.

Amelija Sinkler je na prvi pogled ženski pandan Hoganu. Spolja gledano uvažena pripadnica visokog društva, dobrotvorka sa zlatnim srcem, dok se  iza te uglađene javne persone krije amoralna bogatašica koja živi od ucena. Koristi sirotinju kao mrežu špijuna kako bi saznala šta njena klika radi iza zatvorenih vrata. Tako umesto bezočne krađe i špekulacija, ona svoj kapital stiče omiljenim ženskim sportom - ogovaranjem. Ona je parnjakinja Hoganu i po tome što je kao lik nerazvijena, ubačena tek da bi se našla kao prepreka sirotom Viliju. Jedina stvar koja joj daje neku notu zanimiljivosti je nerazjašnjen odnos sa tahićanima , a najviše sa glavnim henčmenom Taomijem. Manfredi naglašava da su njenog pokojnog muža doktora pojeli ljudožderi kad je na Tahitiju izbila pobuna protiv belih kolonizatora. Ovo bi uputilo na zaključak da su henčmeni verovatno došli u paketu sa parama zgrnutim na robovlasništvu, ali ,,Taomi je mnogo više od kuvara". 

Taomi se ponaša kao telohranitelj i po potrebi egzekutor, ali vidi se da između njega i Amelije ima nešto više od običnog odnosa roba i gospodara. Da li je ovaj  ovaj mrgodni gorostas njen ljubavnik? Takva veza se može naslutiti , no  ostaje nedorečena. Nekad to ide u prilog liku, misterija mu daje veći značaj , mada u ovom slučaju mislim da je Manfredi ovaj ugao prosto ostavio nedovršen.

 

Vilijeve muke sa alkoholom i prateće halucinacije se mogu gledati naprosto kao borba  protiv zavisnosti. No, ako se udubimo u te scene i zapitamo zbog čega izgledaju baš tako poznato, nazire se zanimljivije viđenje situacije i Vilijevog lika uopšte. Ključ za razumevanje je upravo u uvodnim stranicama gde vidimo sijuksa kako se podvrgava naizgled užasnom obredu kako bi dostigao ,,spoznaju". Dalje objašnjenje je izostavljeno, ali naslućujemo da je svrha tog graničnog iskustva  verovatno mistične prirode tj. da se radi o dostizanju  nekakve vizije. Vili to odbacuje kao varvarizam, ali ga kasnije u času njegovog iskušenja vidimo kako u košmaru proživljava ovaj obred. Može se gledati i kao strah od divljaka u sebi. U njegovom slučaju ( u snu)  on ne dostiže spoznaju, nego neuspeh pa deluje kao da propada u ambis gde vidimo lica Hogana, Amelije i drugih. Prosto tumačenje bi bilo da pada u svojevrsan pakao među probisvete, ali pažljivije gledano on nije pao nego on ostaje zaglavnjen između dva sveta. Može se reći da se uspinje, ipak je skoro dospeo do površine broda a počeo je kao zarobljenik iz potpalublja, ali ni taj put nije savlado sam. Vili Ričards je naprosto u liminalnoj fazi života. Povukao se iz društva tj. ,,civilizacije" na kratko, nije raskinuo sve stare veze kao protagonista, a opet se nije ni potpuno pridružio  indijancima tj. ,,varvarima", jer je među njima boravio kratko. Pokušaj građanske borbe mu propada, a nije još ubeđen u alternativu u smislu borbe izvan zakona.  Tako gledano, on na kraju epizode nije ni tu ni tamo.  

Kao i sa prvom epizodom, teško da bi se ovom stripu vratio da nije majstorskog crteža Hosea Ortiza. Većina ga zna po horor radovima  koje je crtao za američku izdavačku kuću Warren Publishing od sredine sedamdesetih do početka osamdesetih godina minulog veka, pošto su ti stripovi dopirali do najšire publike. Manje je poznato da je krajem tog perioda radio vesterne za Blue Jeans magazin u matičnoj Španiji pošto je taj magazin mahom objavljivao francuske i italijanske stripove. Rad na Magičnom Vetru najviše nalikuje stilu kojim se služio kako bi dočarao avanture ličnosti  divljeg zapada poput Džesija Džejmsa i Bata Mastersona. Na stranicama  dominira  uobičajeni 3x2 raspored tabli, po kućnom stilu Bonelija, sa  povremenom neregularnom varijantom ovog rasporeda gde table nisu uniformne (kao primer iznad). Uvodna stranica je naravo izuzetak, i tu Ortiz ima najviše prostora za detaljisanje kojem je sklon. Ovo najčešće ne vidimo u njegovom radu za Boneli zbog formata stripa, ali bacite oko na Hombre-a pa ćete shvatiti koliko se gubi ovim ograničenjem. Naročito zbog toga što je u ovom broju akcenat na odrpancima, ubožnicama i slamovima.Ortizove linije su inače čiste, ali ih po potrebi zamućuje kako bi dočarao halucinacije odnosno duhove (kako vam draže). Tako da ovde ima štošta i za ljubitelje horora jer ovaj serijal nije čistokrvni vestern poput Teksa, dakle ima šta da se vidi.

Ocena:


 



понедељак, 20. децембар 2021.

Betmen : Dvojnik

 


Ako ste ikad pročitali neki superherojski strip, ili konzumirali bilo šta bazirano na istom, morali ste videti  (arhi)neprijatelja koji je maltene isti kao protagonista, osim što je zao. Može se reći da je to ,,najstariji trik iz knjige", ali ne zbog toga što ga vidimo od samog početka ovih stripova, nego iz razloga što je mnogo stariji  od stripa uopšte. Motiv zlog dvojnika je izvorno iz mitologije i često je viđen u književnosti, naročito u horror žanru (E.T.A Hofman, E.A. Po i drugi), a u svom uprošćenom obliku  se sasvim  uklopio u (super)herojski strip zbog mahinejske postavke tog žanra tj. stalne borbe dobra protiv zla.  Naravno, superheroji su , između ostalog, nastali iz avanturističkog stripa i palpa tako da su zlikovci po ovom kalupu nisu ekskluziva među kostimiranom ekipom. Na primer, mnogi Bonelijevi protagonisti imaju svoje dvojnike (Zagor, Dilan , Brendon, ...) No, da se vratimo na Betmena. Njegova galerija zlikovaca broji barem nekoliko zlih dvojnika kao što su Owlman, Catman, Wrath, Prometheus, itsl.

Dvojnika je itekako bilo, a šta nam novo donosi Tomlin? Ovakve priče se obično završavaju tako što Betmen ponovo uspostavi svoju reputaciju  tako što razotkrije dvojnika i dokaže da nije kriv za njegova nepočinstva, ali ovde to nije slučaj glede skidanja krivice.  Ovde je Betmenov status quo ostao prividno uzdrman , ali treba imati u vidu da je tako i počeo. Ova verzija Betmena nema prećutnu podršku policije, na poternici je , nema bukvalno nikakve saveznike, a svi ga doživljavajju kao napast jer pravi više štete nego dobrog. Razlozi za ovo su pobrojani već u prvom broju. Kao simbol je okaljan, ali i pre toga je imao blatnjavu reputaciju, pa mu ovo ne menja stvar u tom smislu. Dakle , šta donosi Tomlin? Pa gotovo ništa, mada mu to nije bila namera. Zaplet služi samo da bi Betmena naterao da ode kod psihijatra. 


 

Cela ova storija je nastala kao odgovor na mim tipa ,,Bruce Wayne would rather dress up as a bat and beat people than go to therapy". Svrha toga je da Brusa stavi pred nekog ko ga neće tapšati po ramenu nego ga suočiti sa nerazumnošću takve misije  i opasnošću koje izaziva po društvo i sebe. Šteta što iz toga Brus , poput ovog čitaoca, ne izlazi mnogo pametniji. Nije neka novost da se bi se morao  lečiti od PTSP-a i da bi više doprineo Gotamu drugim vidovima angažovanja (npr. socijalnim radom ). Sve ovo je još davnih dana, pre više od 40 godina, poentirao jedan od tvoraca modernog Betmena, scenarista Deni O`Nil tokom sada već legendarne saradnje sa  crtačem Nilom Adamsom na tekućem Betmen serijalu. Autori su kasnije u manjoj ili većoj meri naglašavali Vejnovu filantropiju kroz rad porodične firme i povezanih fondacija, pa i njegovog ličnog angažmana  u rehabilitaciji osuđenika.

Što se O`Nila tiče, ovde viđamo njegovu doktorku Lesli Tompkins, ali u drugačijem izdanju. Podsećanja radi, doktorka Tompkins je svoj život posvetila socijalnom radu sa  stanovnicima slamova, njena misija je resocijalizacija nasuprot Betmenovoj represiji. Tomlin je njenu ulogu, na žalost,  sveo na običnu psihoterapeutkinju. Ah, tu je i ejdžizam i blackwashing, pošto ovo nije  Tompkinsova koju očekujete, jer se radi o  znatno podmlađenoj crnkinji. Ove dve stvari mi manje bodu oči od nerazumevanja suštine njenog karaktera. 



Od originalnih  likova imamo novo lice u GCPD-u.  Detektivka Bler Vong svoju traumu i prateću agresivnost kanališe u policijski rad , pa je društveno prihvatljiviji odgovor na nepravdu od protagoniste. Ostaje žal za time što scenarista nije bio inspirisaniji pa da se malo više bavio izgradnjom ove ličnosti i  njenom stranom priče izvan  rada na terenu.


Ovaj strip vredi čitati najvie zbog Sorentinovog odličnog grafizma. Andrea Sorentino se najpre bavio dizajnom i ilustrovanjem dok se nije vratio svojoj prvoj jubavi - stripu. Čitaoci ga najviše prepoznaju po naslovnicama i stilu iz nagrađivanog stripa Gideon Falls, koji imate i u domaćem prevodu izdavača 300 Čuda. Za razliku od Gideon Falls-a , naslovnice su mu manje konceptualne, više teže ka ispeglanom mejnstrimu ali , ne skroz.  Nije pribegao banalnom rešenju tipa pokazivanje radnje iz stripa, nego je već prvom naslovnom prikazao noseću temu ove storije. Njegov stil crtanja karakterišu jake linije praćene podjednako jakim  tušem, pošto tuševe radi sam, kao i  frenetičan tempo akcionih scena. Sorentino čitaocu dočarava osećaj koji imaju likovi u određenim uzbudljivim momentima tako što tablama odražava perspektivu učesnika. Primera rad, secka kaiševe kako bi pokazao suženje svesti u afektu, ,,drma" table tokom turbulentnih jurnjava,  pravi dijagonalne table prilikom pada i sl. Proporcije likova su realistične, a realističnost ističe još tako što uokviruje delove delove tabli kako bi ukazao na sitne ali bitne detalje neke scene (povrede, pukotine, finte, udarce itd.) Dakle , Sorentino često odstupa od standardnog rasporeda tabli a vizuelno najuspelije su duplerice gde manje table umeće  preko jedne velike table koja ih spaja u narativnu celinu. Atmosferičnosti značajno doprinosi koloristkinja Belerova sa svedenijom paletom koja pojačava taj gritty izgled stripa. Boje joj prate osećaj koji scena zaziva. Kontemplativne scene boji prigušenom plavom i ljubičastom dok jarku crvenu koristi za naglašavanje haotičnosti i nasilja akcionih scena, ljubavi  i ponekih  sitnih ali bitnih detalja. Jasno je da su jake boje rezervisane samo za snažna osećanja i trenutke koji razbijaju monotoniju smušene svakodnevnice.

 

Sve u svemu Betmen: Dvojnik ne nudi ništa novo. Fin je ovo superherojski triler, ali ne mnogo više od toga. Bacio sam pogled na ovaj strip jer me je intresovala perspektiva koju nudi Tomlin kao neko ko ne dolazi  iz redova strip scenarista nego iz sveta filma. Svojevremeno se u tome oprobao Sem Hem (scenarista Bartonovog kultnog Betmena iz 89`) pa smo dobili klasik ,,Slepa pravda" (Blind Justice), ali Metson Tomlin za sada nije scenarista tog kalibra. Iako je objavljen u Black Label ediciji, u samom stripu nema nikakvog ,,sadržaja za odrasle"  niti velike autorske vizije, tako da je tu objavljen najverovatnije iz lukrativnih razloga.  Povezanost Tomlina sa predstojećim  filmom ,,The Batman" u kojem je bio uključen kao nepotpisani scenarista (uncredited), hajp oko  Betmena u izvedbi Roberta Patisona (obratite pažnju na  izgled protagoniste sa i bez kostima) i viša cena ovih stripova, dakle mamipara. Ovo nije tie-in, da ne bude zabune, a strip kao strip  je lako mogao proći u nekoj od regularnih edicija, doduše uz manje pompe i manje zarade. Tomlin je ok scenarista, ali Sorentinov crtež i Belerovin kolor su glavni povod za čitanje Dvojnika.

Ocena: