четвртак, 27. децембар 2018.

Critters : Bounty Hunter



Pitanje je da li se iko seća Critters franšize, pošto i nije ostvarila neki naročiti uspeh.Nisam siguran da li je ova Herekova Critters franšiza ostala upamćena kao išta drugo nego loša  kopija Gremlina. Bilo kako bilo, pre četiri godine se pričalo o oživljavanju Critters-a i po svemu sudeći od toga ništa nije napravljeno osim  kratkog filmaDžordana Daunija.O čemu se radi? Vanzemaljski lovac na ucene lovi podjednako vanzemaljkog stvora koji se skućio u vikendici usred šume , domaćini sigurno nisu bili presrećni ali sada se baš i ne pitaju previše pošto su too dead to care. Ovo je kratka stilska vežba koju je pre četiri godine šestočlana ekipa realizovana za  oko dva meseca . Gledaoci će sigurno prepoznati očigledne šablone preuzete iz gomile sličnih filmova, ali ima zanimljivih efekata kao i pesmu rađenu posebno za ovaj film.Da li će zubati mapet doći glave svetlećem lovcu na ucene? Pogledajte i saznajte.

уторак, 25. децембар 2018.

Cruciform : Defiance


Fotofobija se pokazala kao odličan strip, a ko je čitao taj kratak prikaz sigurno je primetio da sam među radovima Nikole Vitkovića istakao strip ,,Cruciform: Defiance".Brzom pretragom nećete naći gotovo ništa o ovom neobičnom sf stripu koji je izašao pre čitavih 16 godina.Cruciform je  opskuran kuriozitet domaćeg stripa koji je izdala izdavačka kuća MAH Media na engleskom jeziku(!) Radi se o prvom  od tri dela stripa u izvedbi scenariste Gorana Rajšića i crtača Nikole Vitkovića koji je zamišljen kao uvod u video igru ,,Genesis Rising : The Universal Crusade".

Vitković i Rajišić već na prvim stranama skiciraju čudnovati sf univerzum koji je ljudska vrsta u potpunosti pokorila i svim vanzemaljskim bićima nametnula neku hibridnu verziju hrišćanstva koja je oličena u deset zapovesti sa samog početka stripa.Univerzumom Cruciforma vlada Stolica Trojstva kao tročlana vlast koja interpretira zapovesti svevišnjeg tj. srca univerzuma , šta god to bilo, a  njih u suštini održava religijsko učenje o Hristu koji je po drugi put oživeo i boravio među ljudima , odnosno preciznije bi bilo reći da time drže u pokornosti skoro sva živa bića..Postoje neki koji su se pobunili protiv ovakvog sistema  , upravo oni su pokret otpora na koji naslov referiše.Pojava nove planete pobunjenika je više nego dovoljan razlog za Trojstvo da pokrene novi krstaški pohod koji će povesti penzionisani kapetan Ikona (ni manje ni više).


Zanimljivo je videti kako i koliko ovaj vid uprave odstupa od temeljnih principa na kojim je zasnovan tj.zapovesti sa početka stripa. Primera radi zakone  Trojstva sprovode inkvizitori uprkos tome što su tokom prethodnog krstaškog pohoda pohapšeni i proglašeni najgorim ubicama i  kasapinima.Voljom vrhovnog generala su amnestirani jer su ,,korisni za održavanje reda ".Potom ono što najviše privlači pažnju je činjenica da se Sudinica Trojstva ,koja ima zaista neobičnu ulogu kada se ima u vidu položaj žene u hrišćanstvu pa makar ono bilo usf varijanti, švalera sa kapetanom Ikonom iza leđa sviju.Ona tj Večnost (Infinity) najbolje pokazuje koliko je takva dogma veštačka naspram stvarnog ljudskog stanja.Naravno osim nje, u stripu viđamo i regrute među kojima je i Karizma, ćerka kapetana Ikone ,kao i mnoge druge likove kojima se posvećuje malo pažnje jer ima manje od 60 strana a od planirane trodelne sage je realizovan samo uvodni strip album.


Vitković ovde znatno odstupa od kakvog takvog anatomskog realizma u korist karikaturalnog , gotovo dečijeg stila  stripa .Primera radi,vojnici su prikazani sa nesrazmerno velikim rukama u odnosu na glavu i torzo i sasvim malim skoro dekorativnim nogama.Koliko god da su likovi anatomski svedeni, toliko je bogat ,,krstoliki" svet u kojem žive.
Ovo je svet gde je organska tehnologija potisnula upotrebu uobičajenih industriskih materijala, što se vrlo lako zapaža pošto na svim likovima,vozilima, građevinama,pozadinama i ćoškovima vise raznorazna creva i paraziti.Arhitektura je zasnovana na mešavini tkiva i ostalih organa sa prirodnim oblicima kakvi priliče mikroskopskom svetu ćelija i bakterija.Oružije i vozila su takođe napravljena na istoj osnovi tako da liče na leteće unutrašnje organe , tome doprinosi i činjenica da se napajaju krvlju, a njihovi obrisi iz daljine podsećaju na žanrovski uobičajene svemirske letelice.Cruciform je nešto najbliže stripovima Metal Hurlant-a što sam video na domaćoj sceni i po meni je strašno što se  skoro nigde ni ne pominje.Reprinta nema, pa ko hoće do Cruciforma moraće preko limunda , kupinda i sličnih a nastavka najverovatnije neće biti.

Ocena:


четвртак, 20. децембар 2018.

Dart Vejder: Imperijina mašina


 Prošle godine je najavljen novi Dart Vejder strip izdavača  Marvel Comics u izvedbi Čarlsa Soula i Đuzepea Camuncolia  koji pokriva period između ,,Osvete Sita" i ,,Nove Nade".Da li je ovaj dvojac dorastao zadatku portretisanja najprepoznatljivijeg zločinca na svetu, ili zaslužuju da spoznaju istinsku moć tamne strane? Čitajte i saznajte.

Dakle, Anakin u kratkom rasponu vremena izda dugogodišnjeg mentora, rasturi odred kojem je pripadao od malih nogu, ubije ženu i ostane stoprocentni invalid koji živi  pomoću pokretnog bolničkog kreveta u vidu  skafandera/oklopa.Po svemu sudeći to je uništen čovek, trup koji će do kraja svojeg mizernog života  proživljavati užasne patnje.A kako je Soul pristupio karakterizaciji takve osobe? Nakon inicijalnog šoka , viđenog u filmu ,,Osveta Sita", Vejder prosto izvršava nova naređenja kao da se ništa nije desilo.Proživeo je najgore moguće iskustvo, sveden je na trup poput Džonija iz filma ,,Johnny got his gun" i umesto da bude u psihofizičkoj agoniji  on nastavlja dalje  kao da se posekao tokom brijanja ili nešto tako banalno.Ljudi dožive nervni slom i postraumatski stres od mnogo manjih stvari, od ovoga bi i najtvrdokorniji pukao ali eto  ovde u svetu Dizni/Marvelovog SW-a  u Soulovoj interpretaciji ,čovek je bezosećajan kao kamen.I tako kiborg Vejder bez ikakvog osećanja i makar neke dezorijentacije u ,,novom" telu odmah srlja u akciju ubijanja džedaja kako bi se dokopao svetlosne sablje.

Posle ovakvog užasnog početka, čovek ne može a da se ne zapita o tome što sledi.Siže je sledeći.Vejder upada u nepotrebne idiotske okršaje (umesto da naređuje vojnicima on ih ubija) i na mišiće uspeva da pronađe nekog džedaja pustinjaka samo zarad toga da bi ga dokrajčio i time se dokazao dokazao u očima  imperatora Palpatina.U vezi tog okršaja Vejdera i Kiraka  može se istaći  da je to Soulova druga propuštena scenaristička prilika.Kirak je predstavljen kao neobičan džedaj, neko kome nije stalo do duhovnog razvoja nego isključivo do borbe. Kirak je ostrakizovan i poslat na neku udaljenu planetu da samuje na planini ne bi li vremenom shvatio težinu svoje kazne i pronašao put do iskupljenja.Tako je ovde bila savršena prilika da se sukobe neumoljivi kiborg ubica Vejder i Kirak koji je vremenom razvio saosećanje, međutim sve je protraćeno na banalno makljanje i predvidivu klišeizovanu pobedu zlikovca  pomoću  talaca. Doduše nije baš ceo strip takav, recimo da je interesantan trenutak kada se Vejder obračunava sa sopstvenom savešću ali to je svega šestina  prvog toma.

Veoma je čudno videti scenaristu Soula u ovako traljavom izdanju, pogotovo kada se uzme da je uradio  mnogo sasvim solidnih  stripova za marvel tokom poslednjih nekoliko godina.U Darth Vader Dark lord of the Sith Čarls Soul je zaista soulless .Čitajući ovaj i pojedine druge Marvel Star Wars stripove iz perioda oko Epizode 7 i kasnije , stekao sam utisak da su scenaristima poprilično vezane ruke u pogledu priče i karakterizacije likova što dovodi do sterilnih i osrednjih stripova.Zbog toga su mi draži Dark Horse Star Wars stripovi, uprkos nedostatcima.


Soulov problematičan scenario je praćen crtežom Đuzepea Camuncolia, kojeg je domaća publika već imala prilike upoznati u prvom tomu ,,Superiornog Spajdermena" i desetom broju Obojenog programa.Camuncolijev crtež ,bez obzira na itelijansko poreklo crtača,je izraz jednog trenda iz američkog stripa koji mi lično ne leži.U pitanju je pojednostavljen karikaturalan stil gde su ljudska tela  svedena na špicase geometrijske figure.Poze i gestikulacije takvih likova su često izveštačene, a stil ne nudi ništa naročito upečatljivo po čemu bi Camuncolija  jasno razlikovao od mora sličnih crtača mejnstrima.Jedino što jako upada u oči je sklonost Camuncolija na upotrebu krupnih kadrova i splešova, doduše to je zbog nedostataka scenarija odnosno pokrivanja manjka opisa.Naslovne strane pojedinačnih brojeva us druga priča.Da je Camuncoliju dodeljeno da sarađuje sa Frančeskom Matinom unutar samog stripa a ne samo na naslovnjačama ( i to tek od 4. broja), onda bi ovo bio makar vizuelno atraktivan strip, ali ovako smo dobili bezličan industriski proizvod koji je sišao sa trake Dizn..kah kah  , pardon , Imperijine mašine.

Ocena:

петак, 30. новембар 2018.

Geralt protiv Grifona



Kad pišem o fan filmovima skoro uvek mislim na igrana ostvarenja.Retko kada pišem o animiranim fan filmovima iz više razloga .Prvo što bode oči koliko ih je malo, a  drugo u poslednje vreme je sve veći akcenat na pseudogladijatorskim borbama između fiktivnih likova.Kao treće, mogu reći da od onih koji nisu takvi postoji puno nezavršenih ili manje uspešnih fan filmova. Tako je i bilo dok se sredinom godine nije pojavio ,,Samuraj Veštac" koji je stilski i koreografski iznad njih.
O čemu se radi? Pa Geralt iz Rivije  lovi Grifona u režiji Džejsona Divija (Jason Dewey)  a sve to je Lijam McKeown animirao  po uzoru na stil Gendija Tartakovskog ,tvorca uspešnog crtaća.Pošto je ovo ipak Geralt a ne Džek očekujte više nasilja nego što je to bilo u original seriji (prošlogodišnja sezona je izuzetak) jer veštac ipak ne tupi oštricu na androidima i kiborzima nego na mitskoj zveri od krvi i mesa.Dakle sve se svodi na strpljivog lovca, vešto spravljen mamac i leteću beštiju.Može li Geralt uloviti Grifona? Pogledajte i uverite se sami.

Planeta Mrtvih : Kuća Sećanja



Da mi je neko rekao kako će se praviti ovakva prekretnica u Dilanovim noćnim morama, nikako ne bi pomislio na Bilotu kao nosioca te promene.Ne bi mi bio ni na kraj pameti! Tokom dosadašnjeg kratkog angažmana na ovom serijalu pisao je vrlo slabe epizode. Njegov ,,Životni put" kao   broj nakon hajpovane (uglavnom opravdano) ,,Mater Morbi" je bio blago rečeno razočarenje.Otprilike kao kad vam neko ponovo raspali interesovanje za Dilanom, a idućeg meseca vas dočeka hladan tuš.Takvo je bilo i sledeće druženje sa Bilotom u epizodi nazvanoj ,,Lažnjak".Zbog  od svega toga sam po automatizmu izbegao Bilotu u ediciji ,,Jedno doba jedna priča " (što se ispostavilo kao greška) pa su mi promakle i ,,Planeta Mrtvih" ali ne kao edicija nego priča iz DYD Kolor Festa 7 i njen prikvel-sikvel ,,Zbogom Gručo" koji je van hronologije objavljen u prvom (rasprodanom) DYD kolor festu.Baš u tim kratkim pričama je urađeno nešto što sam najmanje očekivao, tu se desio krupan pomak u Dilanovom životu i svetu doduše upakovan kao alternativna budućnost.Nešto malo kasnije počeli su da se pojavljuju specijalni brojevi koji su kod Veselog Četvrtka uvršteni u ediciju ,,Planeta Mrtvih" a moje interesovanje za regularnim kiosk Dilanom je ondak živnulo i vratilo se poput  gladnog zombija spremnog da zaskoči nove epizode.


Bilotin doprinos Dilanu u Planeti Mrtvih nije potpuno originalan jer se između ostalog oslanja na Sklavijevim predskazanjima iz legendarnog 26.broja ,,Morgana", ali pravac u kojem vodi priču je više nego vredan pažnje.Dilan kojeg vidimo u Planeti Mrtvih odavno nije idealista, nije ,,onaj naš" Dilan.Istraživač noćnih mora  je naprosto pukao pod teretom tragične odluke o Gručovoj sudbini  koja je bukvalno došla glave polovinu populacije sveta.Dilan sanjar je umro i njegovo mesto zauzima matori  pesimista koji se naliva dok broji dane do samoubistva via državna klinika(!).Koliko god ovo zvuči kao nastavak trenda urnisanja protagoniste ovog serijala, ipak se ne sve ne završava na tome.Planeta mrtvih nije toliko priča o Dilanu koliko o drugima koji dele istu postapokaliptičnu noćnu moru.

Dakle ovo je priča o ,,povratnicima"  i ,,zaboravnima" kao dvema krajnostima iste pojave tj. motiva smrti u životu.Kroz nekoliko tragičnih ličnih storija mi se upoznajemo sa različitim marginalcima pa čak i buržujima  koji su životarili otuđeni od sviju pre zombi katastrofe  ili neuspešno izbegavali nedaće koje je prouzrokovala ista.Smrt im kao kraj puta ne donosi nikakav mir pošto se vraćaju u paketu sa pamćenjem kao ,,povratnici" tj. zombiji koji su svedeni na jedan jedini instinkt - glad koja ih tera na kanibalizam. A ko su tzv ,,zaboravni"? To su osobe koje progonjene ličnim traumama beže u tajne oaze koje po cenu imovine nude život uz drogu za zaborav kao vid mentalne higijene.Zombijima se vremenom vraća moć rasuđivanja a zaboravni se polako poprisećaju bolne prošlosti i tako se vrte u krug pošto je granica između života i smrti obesmišljena epidemijom.Kao što se da zaključiti i ,,povratnici" i ,,zaboravni" su za života bili figurativno mrtvi a sada kao živi mrtvaci i zombifikovani ljudi proživljavaju svoje muke nanovo u ciklusu bez kraja.


Mislim da je najprirodnije što Dilanove poslednje dane pratimo gledajući crtež maestra Kazertana koji je tu od samog početka serijala.On je uspeo da nađe sredinu između karikaturalnog i realističnog a da pritom ne oduzima težinu stravi ,  naprotiv , naglašava je po potrebi dok radnja teče veoma fluidno uz tamnije tonove.Kad je horor u pitanju, kao što sam ranije rekao Kazertano je tu svoj na svome. On je gust oblak Bilotinog pesimizma ravnomerno rasporedio na ambijent i likove , kaiševi teku sasvim dinamično (pogotovo za strip od 160 strana) što je suprotno Kamanjiju (iz idućeg broja) koji pati od statičnih kaiševa.Kuća sećanja svakako nije Kazertanov najbolji rad, ali je ipak pružio viši nivo umeća nego što je to činio u poslednje vreme  na regularnom Dylan Dog stripu.

Ocena:







петак, 23. новембар 2018.

Vrana



Režija: Aleks Projas
 Scenario: Džejms O`Bar, David J.Šov, Džon Širli

Stara legenda kaže ,,Ako neka duša dođe u zemlju mrtvih puna bola zbog nepravde, ona ne može da nađe mir.Ponekad,ali samo ponekad se dogodi da je vrana prenese u svet živih gde duša treba da ispravi nepravdu da bi pronašla večni pokoj. Godinu dana posle ubistva nesuđenog maldog para Erika Drejvena i Šeli Vebster , na Erikov grob sleće vrana.Erik se vraća iz mrtvih i željan je osvete.


Često se navodi kao superherojski film, međutim to nije tačno pošto The Crow kao film i kao strip deli vrlo malo sa tim žanrom.Istina je da vrane verovatno ne bi bilo bez dekonstrukcije pomenutog žanra krajem osamdesetih jer su tadašnji scenaristi američkog stripovskog mejnstrima pokušavali da reprodukuju komercijalni uspeh stripova poput Povratka Mračnog Viteza i Nadzirača.Mnogi se u tome nisu snašli jer nisu shatili suštinu tih stripova pa su mislili da je sve u mraku, nasilju i nihilizmu ispuštajući iz vida preispitivanje temelja i granica tog žanra.Bilo kako bilo,  utom crnom talasu je stvorena gomila likova, među kojima je i vrana, koji po svemu podsećaju na pojedine protagoniste palp štiva koje je prethodilo stvaranju prvih superheroja.Džejms O`Bar za razliku od crtača i scenarista ovog talasa uopšte nije bio inspirisan pomenutim delima niti je uopšte voleo stripove nego se Vrana rodila iz velike patnje pošto se godinama rvao sa sopstvenim demonima prouzrokovanim tragičnom smrću verenice.Kao crtač amater on se prosto našao na pravom mestu u pravo vreme pošto je tržište tada gutalo ovakvo štivo.Svesno ili ne O`Bar je koncipirajući Vranu kanalisao duh najranijih palp antiheroja čije storije imaju prilično naglašen motiv pojedinca koji usled neke teške nepravde postaje osvetnički nastrojena utvara (nekad prerušavanjem a nekad bukvalno) i goni svoje i tuđe krvnike.

 Kao stripu Vrani je najveći adut crtačev nerafinisan i pomalo eksperimentalan stil. O`Bar je kao crtač potpuno samouk, nije se oslanjao ni na koju školu stripa do te mere da ih je čak i odbacivao kao irelevantne.Njemu je crtanje ove osvetničke fantazije služilo kao vid lične terapije, sve dok nije shvatio da mu nimalo ne ublažava gorčinu nego upravo suprotno.O originalnosti se ne može puno govoriti pošto je na minimunu bilo da je reč o filmu ili stripu.Gledajući Vranu teško da ćete uočiti neke likove ili dijaloge vredne pamćenja osim onih uobičajenih tough guy one liner-a koji prate ovaj žanr.Sve hulje koje Erik tamani tokom trajanja filma su prosto rečeno degenerici.To su drogoši, secikese i barabe svih fela koji jedva sastave po tri smislene rečenice pre nego što popiju metak ,sa  izuzetkom gazde podzemlja Top Dollar-a i njegove sestre gatare sa kojom je u incestuoznoj vezi.Vinkot kao Top Dollar  jedini odudara od ostalog šljama iz prostog razloga što je nekakav anarhistički nastrojen eksentrik koga privlači okultizam.


Otprilike su toliko imaginativni i načini na koje ih nemrtvi Erik Drejven pobije.Pošto je Vrana otelotvorenje taliona (principa oko za oko) tako koljač biva zaklan,silovatelj silovan, piroman spaljen, revolveraš izrešetan i ...well, you get the picture.A kakav je glavni antiheroj Erik? Recimo da je on tip po meri gotičarki i emo klinaca, pri tome da ne bude zablude , ne govorim u negativnom smislu.Najočigledniji su detalji  poput darkerske odeće i citiranja Poa ali pored toga Erik je čovek potpuno privržen verenici Šeli, neko ko bi učinio apsolutno sve što može u ime istinske ljubavi.Sve ovo nasilje koje gledamo u filmu je odraz toga, pošto je ovo na kraju krajeva zločin iz strasti koji može izvršiti jedino čovek koga mori velika patnja.Ne mogu nešto naročito pohvaliti Brendona pošto ovo nije vrsta uloga gde u punom sjaju glumac može da prikaže svoje umeće, nego prilično skučena i blizu jednodimenzijalnosti.Međutim pokojni  Brendon Li je  sasvim solidan za potrebe takve uloge pošto je itekako umeo da dočara takvu personu.Smrt je oduzela svaku šansu za procenjivanjem dalje karijere Brendona, pa se može reći da mu je ovo ipak bila životna uloga .Zaista bi bila dvostruka tragedija da je pored njegove smrti film ostao nedovršen.

Od sporednih uloga možda je najinteresantnija Rošel Dejvis, koja se osim ove dečije uloge kasnije slabo bavila glumom.Ovde kao maloletna Sara nikako ne pati od uobičajenih ,,dečijih bolesti" keženja i recitovanja teksta ,koji mogu biti problematični u nekim filmovima i serijama, nego je baš uverljiva u  ulozi klinke uličarke,


Čitajući ovakav prikaz scenarija brzo se stiče utisak da je ovo manje više običan revenge flick , ali čitati i gledati su dve različite stvari.Iako je scenario prosečan, režija je sasvim druga priča.Ovo je prvo ostvarenje Aleksa Projasa i ono je na pola puta između Bartonovih Betmen filmova i Rodrigezovog Grada Greha koji tada još nije snimljen jer je strip bio svež.Sasvim je očigledno da ovakvog stila ne bi bilo da Barton nije utabao stazu kao uzor Projasu , ali zato ga je potonji u nekim segmentima nadmašio.Projasov vrhunac karijere je svakako naredni projekat ,,Mračni Grad" (Dark City), ali ni Vrana kao film prvenac nije za potcenjivanje. Ako je Bartonov Betmen vizuelno gledano gotski crtać onda je Vrana noćna mora .Vrana počinje totalom mračnih  slamova naspram užarenog noćnog neba, prizor koji bukvalno evocira Pakao, a tek je veče uoči halloween-a.Vrlo brzo sleduje vratolomno putašestvije nemrtvog protagoniste kroz betonski lavirint budžaka uz pricu vodiča praćen eksperimentalnim kadrovima vranine percepcije i edgy saundtrekom koji je neverovatno dobro skrojen za ovakav film.


O svemu najbolje svedoči scena koja mi se davnih dana urezala u pamćenje, pri tome mislim na momenat kada mučeni Drejven svira električnu gitaru na samotnom krovu naspram krvavo crvenog obzorija.Nema reči koje to ikako mogu dočarati, tqaj trenutak kada tugaljava melodija vapaja dostiže svoj vrhunac praćen izlivom besa protagoniste koji shvata da mu muzika ništa ne pomaže.Tada uviđa da koliko mu je sublimacija u tom momentu beznačajna , ništa mu ne znači jer je već prešao granicu i ubrzo prelazi na sasvim drugi ritam koji komanduje njegovom dušom- na ritam osvete. Projasova Vrana je zaista udarac koncentrovane žestine.


Kako odrediti žanr ovog filma? Po meni ovo je jedan od malobrojnih supernatural revenge filmova tj. filmova o osveti sa elementima natprirodnog To je mešavina koja nema nameru nikoga da zastraši poput horora pošto  nije nikakav ghost story (iako ima sličnosti makar tematski) , ne ulazi mnogo u natprirodno nego mu je težište standardni čistokrvni osvetnički film. Takvi filmovi su malobrojni i retko vredni pomena.To su filmovi poput  Spawn,Faust: Love of the damned, Swamp thing, Ghost Rider, Savaged, i  od svih njih slobodno mogu reći da je The Crow najbolji izdanak jer ostale ostavlja u prašini.Mišljenja sam da je Vranu najbolje gledati u tinejdžerskom uzrastu, pošto tada može na pravi način da pukne (kao piscu ovog teksta), ali uz sve svoje scenarističke nedostatke i vremensku distancu sa kojeg ga sada tumačim ovo je ipak  solidan  film iako je style over substance .Kao što rekoh, Projasova Vrana je zaista udarac koncentrovane žestine.

Ocena:


среда, 31. октобар 2018.

Daredevil - treća sezona


Večeras je Noć veštica, ovog puta nemam ništa hororično da postavim , ali evo nečega što ima makar malo veze sa maskenbalom koji prati ovo veče.Ne, nisu slike kostimiranih klinaca nego neki tip koji se oblači kao đavo i bije krimose u tv seriji Daredevil.Koju mu je vrag u trećoj sezoni? Saznajte u teksu ispod.

Poređenje treće sezone Netfliksovog Derdevila sa stripom,,Derdevil :Ponovo Rođen" Frenka Milera i Dejvida Macukelija je neizbežno pošto je delimično zasnovana na njoj.O čemu se radi? ,,Ponovo rođen" je priča o čoveku koji prolazi kroz lični pakao, sve što je do tog trenutka voleo i
cenio se urušava , sve lađe su mu potonule ali je usred goleme nesreće pronašao snagu u sebi da oprosti vrlo bliskoj osobi čija ga je izdaja ubulila.Dakle to je strip koji u sebi nosi jaku hrišćansku pouku,što je u skladu sa katoličkim uverenjem protagoniste.Naravno ovaj strip je dostojan posebne recenzije i analize, ali ovu suštinu sam izvukao kao podsetnik za upućene ili siže (ujedno i preporuka) za neupućene.Vući paralelu između serije i stripa je neizbežno pošto je treća sezona u sebi obuhvatila mnoge elemente iz stripa, ali sa promenjenom suštinom.Ovde se svakako radi o posrnuću i kasnijem izdizanju Derdevila,ali nikako o oprostu nego nečemu drugom, nečemu što smo videli već u prvoj sezoni.Tema treće sezone je golgota pojedinca koji uprkos svim preprekama i posledicama bira da svedoči protiv šefa podzemlja.Krupna razlika između Hofmana iz prve sezone i Reja Nadima iz treće sezone je u vremenu posvećenom razvoju lika i to u korist ovog drugog.


Rej (odnosno Džej Ali) je pošten čovek koji se našao na pogrešnom mestu u pogrešno vreme , finansijske muke su ga naterale da prihvata svakakve poslove u FBI a ambicija ga je zaslepela pred izuzetnim manupulatorom Fiskom.I tu je  razlika između njega i Hofmana, pošto Rejovu priču barem vidimo iz njegove perspektive.Druga velika razlika je u tome što Rej nije nateran, barem ne inicijalno, da svedoči protiv korumpiranih agenata nego se sam odlučio na taj potez.Kasnije je sateran u ćošak i prinudno regrutovan kao saučesnik, ali opet je više nego voljan da rizikuje život radi istine.Njegove svrha u seriji je da ilustruje onu staru pouki ,,Zlo uvek pobeđuje ako dobri ljudi ne čine ništa",  i u tome je mnogo uspešniji nego što je Hofman bio, a takođe je smisleniji nego parnjakinja Dina iz Panišer serije.

Rejov antipod i novitet ove sezone je Ben Pointdekster odnosno Bullseye, koga tumači Vilson Betel, koji je ovde takođe prikazan kao agent.Da se obma razumemo, Bullseye u stripovima je oduvek bio gimmick lik, tip koji bilo koga može ubiti bilo čime jer je ,kao što mu nadimak sugeriše, izvanredno precizan.A ako to nije dovoljno, preziva se ni manje ni više nego Pointdekster.Dakle jedina njegova svrha je da bude savršeni ubica bez grama savesti, baš zato je interesantno to što su od njega napravili.Televizijski Pointdekster je prikazan kao problematičan psihopata čije funkcionisanje u društvu zavisi isklučivo od rigidne rutine koju je osmislila njegova nekadašnja  psihoterapeutkinja.Kako rutina počinje da se urušava, jer on suštinski nema nikog normalnog da ga vodi kroz život, tako on biva sve haotičniji i luđi.Ova verzija Bullseye-a je smislenija od izvornika iz stripova, a dodatno mu potpomaže hladnokrvna  gluma Betela.


Drugi bitan segment završne priče Milerovog Derdevil opusa je  rušenje granice između Metovog dvostrukog identiteta.Merdok je oduvek bio protivrečan, sa jedne strane je vatreni pobornik slova zakona a sa druge odmetnik koji narušava isti. Bez obzira na to što govori, samo Derdevilovo delanje pokazuje koja mu je strana bliža srcu., i to je upravo Miler hteo da istakne.Smrt Meta pravnika u korist Meta odmetnika, kao vid iskrenosti prema sebi samom.To nije specifično samo za Derdevila , nego se provlači i kroz ,,Povratak Mračnog viteza" i priče o Dvajtu iz serijala ,,Grad Greha".Međutim, kako to biva sa tvrdim  kalupima, potonji scenaristi Derdevila nisu prigrlili ovo rešenje nego su se polagano vratili na status kvo kakav je bio pre Milera.


Ista stvar se dešava i u tv seriji, sa odlaskom showrunner-skog dvojca Daga Petrija i Marka Ramireza i stavljanjem Erika Olsena na tu poziciju, serija je regresirala.Ova dvojica su razumela nameru prethodnog showrunner-a DeNajta i koliko toliko Milera, ali Olsen se svim silama ustremio na kopiranje prve sezone i time narušio logičan sled razvoja nekoliko glavnih likova.Tako ćete u ovoj sezoni videti da Fogi Nelson odjednom gori od želje da ponovo radi sa Merdokom, iako je u drugoj sezoni pobegao od njega uvidevši svu štetu koju pomenuti svojim noćnim aktivnostima čini advokatskoj kancelariji.Takođe je i Keron Pejdž odjednom više nego voljna da popriča o svemu što je tajila čitave dve sezone.Najveći apsurd je u tome što je krvoločnom Fisku ničim izazvano priznala ubistvo njegovog najbližeg saradnika.Možda najveći argument u prilog regresiranju je to što pretposlednja scena treće sezone sadržinski potpuno odgovara poslednjoj sceni prve.


A od drugih velikih propusta u scenariju navešću još Metovo ležerno šetanje po zatvoru tako da svi vide da zapravo i nije slep, kao i to što šatro neće da ubije nikoga a na Fiska pošalje razularenog Pointdekstera.

Čak  i da ostavim na stranu paralelu sa stripom, opet bode oči pad u kvalitetu režije i scenarija.
Gde su nestale senke, budžaci i kuloari prošlih sezona?Uopšte nema prelivanja svetlosti niti poigravanja sa senkama koje su davale seriji noar šmek.To je potpuno zapuštenu i režija je okrenuta
sasvim običnim dosadnim kadrovima.Isto važi i za koreografiju, kada se pobiju tuku se u mraku od koga se jedva išta vidi a kamera prati glumce sa leđa i sve to kako bi se pokrila Olsenova bezidejnost.Jedini zaista valjan trenutak je u pretposlednjoj epizodi kada rediteljsku palicu preuzima Fil Abrams (poznat po sceni u hodniku ala Oldboy) i režira scenu obračuna na putu do suda.


Znači li sve ovo da je treća sezona Derdevila loša? Nipošto , daleko je ovo od loše serije ali isto tako je daleko od visokog standarda koji su postavile prve dve sezone.Ovu treću sezonu je suštinski  izvukla ekipa glumaca koja je još onomad promoćurno odabrana.Bez obzira na rupe u scenariju i mlaku showrunner-sku palicu, ipak je to talentovana ekipa koja je uspela da napravi najbolje što je mogla od materijala koji im je dat.Kao što sam i prošle godine  napomenuo, Marvelove serije na Netfliksu idu silaznom putanjom.Ni Derdevil nije izuzet od toga , pa od odlične serije je sveden na tek solidnu sezonu.

Ocena:





уторак, 30. октобар 2018.

Bezgranično


Režija: Nil Burger
Scenario: Lesli Dikson

Edi Mora je pre svega lenčuga a potom pisac u pokušaju čiji opstanak zavisi od taga da li će se okanuti hvatanja zjala i početi da radi nešto konkretno, pa makar to bilo pisanje nekoliko stranica teksta pre nego što izdavač digne ruke od njega .Tako je srećom ili nesrećom jednog dana naleteo na nesuđenog šuraka koji je ujedno i diler  i sasvim slučajno došao do neobične pilule koja mu omogućava da koristi mitskih sto procenata mozga.Život mu se promenio dok je trepnuo i u maniru pustih želja mnogih studenata ,,uveče prelistaš i ujutru zablistaš" uspeo je da u jednom dahu napiše veći deo knjige i preokrenuo je svoju finansijsku situaciju.Edi je preko noći postao finansijski mag, ali ta novostečena pamet ima svoju cenu.Borba ka vrhu je nemilosrdna,stekao je prijatelje i neprijatelje a pri tome kriminalci koji su gonili i ubili šuraka sada love njega.Da li će uz svu tu pamet uspeti da se iskobelja iz njihovih kandži ?


Edi Mora pod dejstvom superdroge NZT-48  navodno treba da bude genijalac, ali kada malo bliže pogledamo šta radi i kako se ponaša, ubrzo dolazimo do zaključka da nije tako.To što on govori brzo i frlja se sa različitim tehnožargonom i ekonomskim izrazima je samo obmana, bujica reči koja stvara privid znanja i ostavlja utisak na neuke.Lako je praviti se pametan pred nekim ko ne razume o čemu pričaš niti šta pričaš.Scenaristina ograničena mašta se vidi i iz toga što je svaki dopingovani pametnjaković postao nekakav biznismen ili špekulant tj. čovek sa šemom za zaradu.Zašto se niko od njih nije posvetio nauci ili umetnosti? Takođe bode oči to što ovi tipovi pod dejstvom NZT-48 svi imaju nekakvo hiperpamćenje, a dešava se da izvode stvari za koje nemaju dovoljnu potporu.To se vidi u sceni kada se Edi Mora pretvara u kung fu borca samo po osnovu toga što je pokrete nekad gledao na tv-u.Edi nikada ranije nije izvodio te pokrete, nije mogao zapamtiti nešto što nikad nije radio ,pa puko prisećanje sa tv-a mu tu ne bi trebalo biti od pomoći, a pogotovo je apsurno što ga prisećanje filmske koreografije čini borcem.


Najveći nedostatak ovog filma je u tome što on suštinski i nema druge likove osim protagoniste, pošto su svi ostali toliko slabo razrađeni da maltene i nisu neki likovi.Osim što tokom čitavog trajanja gledamo solidnu glumu Bredlija Kupera , ostalima je dato vrlo malo prostora i pri tome rade sa vrlo praznim scenarijem čiji su likovi tanki poput flis papira.Džaba je ovde De Niro kada mu je Karl Van Lun sveden na karikaturu starog biznismena.njegova uloga se manje više svodi na to da  gledaocima natrlja na nos zaključak do kojeg bi trebali sami da dođu  : ,,Džaba ti svo to znanje kad nemaš iskustvo". Ostali su još manje prisutni od njega pa ih ne vredi ni pominjati.

Iako film počinje sa čovekom na ivici samoubistva i neizostavnim flešbekom koji nas uvodi u istoriju propasti Edija More,najinteresantniji deo njegove (naizgled) propasti je pretrčan onog momenta kada se na vrlo jeftin način izvlači iz razularenog provoda i potencijalnog ubistva.Umesto da se scenarista Dikson makar malo pozabavio istragom ubistva, kojeg se protagonista ni ne seća zbog pomračenja svesti kao posledice superdroge, on preko toga prelazi mrtav ladan i to u korist banalnog podzapleta o uterivaču dugova.Isto se dešava i sa onim profesionalnim ubicom koji tek povremeno goni Edija iako zna dobro ko je i šta je.Diksonov scenario naprosto je ubija sav  suspence filma a Burgerova mlaka režija mu u tome dodatno potpomaže.


Dakle ,,Bezgranično" nema šta da ponudi od likova i zapleta a pogotovo ništa povodom glavne premise, tj. percepcije nekoga ko navodno koristi mitskih sto posto mozga .To stanje se svodi na nešto malo vizuelnih trikova.Zar svi treba da padnemo ničice pred nekoliko jarkih svetala i zumiranja kamere?Kada se podvuče crta ovo je zaista duplo golo, i teško je zamisliti tok misli nesretnika koji je ovo hteo pretvoriti u tv seriju koja je ,gle čuda, podjednako neuspešna.Limitless je ispao vrlo limited.

Ocena:



понедељак, 8. октобар 2018.

Fotofobija



Fotofobija je  domaći horor strip objavljen u okviru edicije ,,Moderni Srpski Strip" izdavača Komiko.Ko je obratio pažnju na njihova izdanja sigurno je negde primetio ovaj naslov ili ga je možda pomešao sa istoimenom zbirkom sasvim drugog autora sa kojim ima malo toga zajedničkog osim domaćeg porekla, horor žanra i malog tiraža.O čemu se ovde radi? Najbolji siže je komentar Dejana Ognjanovića na zadnjoj korici ali ukratko recimo da poslednji čovek na Zemlji proživljava pakao boreći se sa svetlošću i samim sobom.Ukoliko niste do sada pročitali ovaj strip, šta čekate? Zalihe su na izmaku, pa trk do knjižare ili još bolje do izdavača.Sleduju spojleri, pa svi koji nisu čitali neka preskoče ostatak teksta.

Protagonista ovog stripa Dez je poprilično dezorijentisan tip, pun intended.
Dez insistira na svojoj istančanosti čula, ne samo na najočiglednijem tj. prefinjenom vidu koji ne podnosi svetlost nego i sluhu pošto  uspeva da čuje kapi vode sa slavine udaljene nekoliko kvartova, a to je čitaocu jasan signal da se radi o manijakalnoj ličnosti poput Poovih likova Roderika Ašera i neimenovanog protagoniste priče ,,Izdajničko srce".Pošto iz toga sledi da je Dez nepouzdan narator to baca sumnju na uvodni segment stripa odnosno postavku ove priče kao ,,priče o poslednjem čoveku na Zemlji" i navodi čitaoca da prokljuvi šta se zapravo dešava.Dez je izmučeni tip koji na svaki mogući nači pokušava da izbegne svetlost i donekle sopstvene misli, onosno odbacuje sve što ima i najmanji predznak samospoznaje što se vidi iz obračuna sa sopstvenim superegom ( kritički nastrojeni dvojnik u ogledalu).Sa Ašerom ima najviše sličnosti na prvi pogled zbog hiperosetljivih čula i sklonosti ka zatvaranju u zatamljene prostorije kao posledicu toga, ali pri kraju postaje jasnija njegova veza sa drugim pomenutim likom tj. ubicom.Postoje trenutci kada kroz Dezove oči naziremo nekakve obrise ljudskih senki, takođe se vide Dezove šake kako posežu za oštrim predmetima,  i baš tada nastupa prekid u naraciji.Dakle jasno je da narator sakriva događaje, sa jedne strane od sebe samog (jer ih izbacuje iz sećanja) a sa druge od očiju čitaoca.


A šta Dez sakriva?Od čega beži? Dez beži od savesti, pošto on nije poslednji čovek na svetu nego ludi psiho ubica koji je pobegao iz institucije zatvorenog tipa.Ono što iz petinih žila pokušava da sakrije od čitaoca i sebe samog su sećanja na  ubistva a bekstvo od savesti je beg od istine koju odbija da pojmi.Upravo to je razlika između kraja Poovih priča i Vitkovićeve ,,Fotofobije", jer kod Poa manijak na kraju doživljava katarzu priznavanjem zločina policiji i samom sebi dok Vitkovićevog Deza nadmudruje policija i nikad ne dolazi do samospoznaje tj. za Deza nema spasa.

Vitković kao crtač pokazuje da vlada crno-belom formom kao što vlada žanrovskim obrascima kao pisac.Fotofobija je strip koji se čita u jednom dahu jer od početka grabi čitaoca i vodi ga kroz priču frenetičnim kaiševima koji jurcaju brzinom protagonistinih sumanutih misli.Mirne i mračne ulice naizgled opustelog grada su čista suprotnost hiperaktivnom ludaku koji beži od svetla i sveta.Vitkovićev stil vešto prenosi osećanja teskobe i unutrašnjeg razdora izubijanog neurotičara.Velika je šteta što nema više objavljenih radova ovog autora u nas, osim kratkih stripova rađenih sa grupom ,,Momci" iz stare strip revije ,,Strip Manija", koja je devedesetih dogurala do sedmog broja, i davno rasprodatog sf stripa ,,Cruciform : Defiance" pored još nekoliko fanzina i omanjih magazina. Nimalo nisam iznenađen činjenicom da mu je bibliografija na bedeteci (francuski stripovi) bogatija od domaće, jer se strip tamo mnogo više ceni nego ovde.Tome u prilog govori i činjenica da je ,,Fotofobija" nastala krajem devedesetih a tek 13 godina kasnije se našla u domaćem izdanju.Zahvaljujući Komiku ,,Fotofobija" ipak nije ostala da tavori u mraku kao njen protagonista.

Ocena:



субота, 29. септембар 2018.

Crni pesak



Ričard odavno nije sanjao.Muči ga smrt roditelja i niz loših odluka koje su ga odvele u zavisnost i na rub egzistencije.Načuo je među sužnjevima da postoji neka nova droga, nešto što snove pretvara u stvarnost, i očajnički pokušava da se dokopa toga, međutim nije jedini.Neko ili nešto hoće da povrati ono što mu sa pravom pripada.

Prošle godine sam podelio svoje neskriveno oduševljenje Sandman fan filmom, i prevideo sam da postoji još jedan i to ne bilo koji nego ni manje ni više nego adaptacija ,,Dream a little dream of me" tj.trećeg broja iz prvog toma. ,,Dream a little dream of me" mi je ostao u sećanju kao najhororičnija priča iz  zbirke ,,Preludijumi i nokturna", a tu je i Džon Konstantin, tako da sam se našao u čudu kako nisam primetio ovaj fan film uprkos mojem  redovnom preoravanju interneta.Iako je dobio nagradu za najbolji fan film ove godine  u Los Anđelesu, mišljenja sam da je u velikom zaostatku za ,Restoranom 0-24 i izvornim trećim brojem Gejmenovog Sendmena, pošto ovo nije direktna adaptacija, jer na inferiorniji način pokušava da prenese poentu izvornika.Naravno ne smatram Pucherov  ,,Crni pesak" lošim filmom, da je takav bio ne bi ga ni isticao, ali kada bilo ko uzme odličnu  premisu u ruke i od toga napravi jedva solidan filčić, ostaje blago razočarenje.Ali, kako god da se okrene, Sid Feniks kao Riči je prilično dobro odglumio glavnu ulogu bez obzira na ograničenja scenarija, zanimljivo je i da se pojavljuju neki omanji glumci iz britanskih tv serija i filmova. Još samo fali da neko adaptira uvodne brojeva, pa kad se sve sabere biće ekranizovan čitav prvi tom Sendmena.

петак, 28. септембар 2018.

Efekat leptira


Koliko puta vam se desilo da poželite da ste nešto uradili drugačije, da se vratite unatrag kroz vreme i promenite neki događaj? Situacije poput : Eh da sam samo znao, kada bih mogao da promenim ovo ili ono. Kad bi vam se pružila prilika, verovatno bi ste je ugrabili bez razmišljanja i promenili neke odluke iz prošlosti i sve bi bilo odlično, zar ne?Na prvi pogled deluje veoma jednostavno , ali onda bi se čovek suočio sa sasvim drugim problemom.Događaji koje bi ste izvoljevali menjati se nisu desili u vakumu, kakvi god da su oni ostavljaju razne posledice po vas i okolinu pošto je sve povezano.Te posledice bi bile  nepredvidive , pa bi svaka promena mogla izazvati nešto nepoželjno, tako  barem sugeriše ovaj film kroz Evanovo putašestvije.

Evan Trejborn je student koji otkriva da može putovati unazad kroz vreme.Kako on to uspeva? Trejborn čitajući stare dnevnike i prisećajući se detinjstva nekako šalje svoju svest natraške u tačno određen trenutak u prošlosti u kome može da se zadrži na kratko a potom se katapultira u sadašnjost.Ukoliko nešto izmeni tokom boravka u prošlosti, prilikom povratka naprasno prima nova sećanja a takva spontana promena izaziva oštećenja na mozgu koja bivaju sve veća svakim izletom u prošlost.Dakle Trejborn prkosi streli vremena tako što šeta svoju svest duž četvrte dimenzije, ali je vezan za svoje telo i nikako ne može u budućnost.

Evan je kao klinac proživeo mnogo traumatičnih događaja, ali takođe je patio od neobjašnjivih pomračenja svesti pa se onesvešćivao tokom nekih ključnih trenutaka.To ga je nagnalo da studira psihologiju i naročito da se zainteresuje za pamćenje.Čeprkajući po starim dnevnicima, otrkio je svoju sposobnost ali takođe je uzburkao duhove iz prošlosti .Prijatelji iz tinejdžerskih dana su mu poprilično propatili, pošto oni ipak nemaju taj luksuz da zaborave traumatične trenutke, i od njih su manje više ostali ruinirani ljudi.Za njihovu kolektivnu nesreću su krivi ćale i brat  Kejli, Evanove prve ljubavi koja zaborava nema, pa tako Trejborn pokušava da ispravi krivu drinu što dovodi ovo društvanjce u još gore stanje.Uprkos sposobnostima, čak i Evan Trejborn  je nemoćan pred sudbom.



Efekat leptira je vrlo atipičan film koji kombinuje u sebi elemente različitih žanrova.Zaplet svakako potpada pod naučnu fantastiku, ali realizovana je kao da je reditelj u blender ubacio sf, psihološki triler, malo horora  i melodrame.Stvarno je čudno videti prilično napete scene sa klincima ala Stiven King kako se smenjuju sa generičnim scenama iz studentskog doma. Čak i da niste gledali ,,Poslednje odredište 2 " , vrlo je alo zaključiti  da reditelji/scenaristi Erik Bres i Meki Gruber potiču iz horor miljea.Scene socijalne patologije poput implicirane pedofilije, nasilja u porodici, vršnjačkog maltretiranja , okutnosti prema životinjama i psihijatriske ustanove udaraju brzo i iznenando u glavu nakon delova melodrame.Kada se uzme da je stvarni  kraj filma directors cut verzija ,a ne  bioskopski feel good alternativni kraj , ovo je baš mračan film.


Pošto glavni lik menja događaje oko sebe, glumci tumače nekoliko verzija istih likova.Elden Henson se dobro pokazao kao mučeni Leni, danas ga gledaoci Derdevila znaju kao Fogija Nelsona,  a isto se može reći i za Ejmi Smart koja se pred publikom ubedljivo preobražava iz konobarice u studentkinju pa potom u izraubovanu prostitutku .Od svih glumaca, Kučer kao glavni lik je najslabija karika.Za razliku od Hensona i Smartove ,  Kučerova gluma se ne menja tokom filma, koju god verziju  Evana da glumi uvek je isti i to deluje pomalo neubedljivo pošto razne varijante Evana bi trebale da su potpuno različiti ljudi. Teško da će me neko ubediti da se student psihologije, stondirani fratboy, invalid i duševni bolesnik ponašaju gotovo identično.Povrh svega toga treba dodati da bi njegov lik pri kraju filma trebao imati toliko proživljenih trauma iza sebe da popuni nekoliko života, a on se ponaša kao neki nasumični tip sa ulice.Ne kažem da je Kučer kao Evan očajan, podnošljiv je , ali mislim da bi ova uloga bolje pasala nekom ozbiljnijem glumcu.

Drugi veći problem u filmu je trenutak kada Evan ubeđuje cimera iz zatvora da mu pomogne, pošto tom scenom Bres i Gruber naruše samu premisu filma posezanjem za lošim scenarističkim  rešenjem.Ceo film se vrti oko premise malih događaja koji menjaju čitav tok sadašnjost , tako da ta scena sa probadanjem šaka ne samo da bode šake nego bode oči pažljivim gledaocima.Kod svih filmova koji se barem na neki način bave putovanjem kroz vreme se često pojavljuju paradoksi koji ponekad uruše ceo film, ali srećom ovde je to samo izolovani incident.

Efekat Leptira je baš potcenjen film iz 2004. koji je incicijalno dobio osrednje kritike, ali kao što to često biva ima mnogo bolji status među gledaocima DVD verzije, pogotovo zbog directors cut-a.  Ovo je neobičan film koji nije prekrila prašina za razliku od tzv. ,,nastavaka" , koji nisu od Bresa i Grubera jer im je projekat preotet.

Ocena: