среда, 31. март 2021.

Zaista, nikad nisi bio ovde

 


Režija: Lin Remzi

Scenario: Lin Remzi, Džonatan Ejms

Ćerku njujorškog senatora je oteta i prodata u belo roblje. Otac ima nekog saznanja da se ona nalazi  u nekom bordelu na Menhetnu ali nije se obratio organima reda nego je za  pronalazak i spašavanje male Nine unajmio  najokrutnijeg plaćenika, tihog rmpaliju po imenu Džo. Prekaljenom veteranu ovaj zadatak ne predstavlja izazov, međutim posao kojeg se latio nije onakav kakav je prihvatio.  

Džo jeste profesionalni ubica, ali ne onakav kakvog biste na konto žanra očekivali. Nije markantan niti mačo tip, ne nosi skupa odela niti vozi još skuplje sportske automobile. On nema  skrivenu prostoriju sa oružijem od poda do krova niti tajne štekove novca nego  je neugledan sredovečni čovek koji živi sa majkom u staroj kući. Ovo nikako ne znači da je Džo neki slabić koji se krije iza oružija ,  naprotiv, on je grmalj kakvog ne biste želeli da sretnete u mračnoj ulici. Iza ovog povučenog i naizgled nizašta nezainteresovanog bradonje stoji nagomilana agresija ali i velika patnja. Džo je proživeo mnogo užasa u svojoj dugačkoj karijeri  , prvo u detinjstvu, potom  na ratištu  i tokom rada u obaveštajnoj službi. Ti događaji su ga traumatizovali  do te mere da ga godinama  progone  noćne more i flešbekovi. Video je toliko grozota  mu se um povremeno otcepljuje od stvarnosti derealizacijom kako bi podneo sav teret crnila. Dakle on  podsvesno isključuje svet oko sebe i  sebe iz sveta do tačke gde postaje  samom sebi nestvaran. Suštinski Džo je otuđen čovek koji zbog posla mora biti nevidljiv što mu samo produbljuje otuđenje. 

 

Ovaj slowburn triler rediteljke Lin Remzi vam to neće saopštiti u vidu nekog banalnog origin story-a ili lične ispovesti protagoniste. Neće vas voditi za ruku jer ne  pokušava da objasni scene ,  ne pravi razliku između stvarnog i nestvarnog,  ne nameće hronologiju niti psihologiju nego dopušta gledaocima da sami slože priču. Ovo ne važi  samo za protagonistu nego za čitavu radnju filma. Nema nekog Šerlokovskog momenta na kraju filma gde vam  objašnjava  detalje  intrige/zavere koju ste upravo gledali. ,,Zaista, nikad nisi bio ovde" je više studija ličnosti nego triler iako je adaptacija istoimenog romana  Džonatana Ejmsa.

 Ovaj film , za divno čudo , nema   preteranu  koreografiju u vidu hiperstilizovanih borbi nalik na videoigrice koje su postale reper za akcione filmove i trilere. Nećete videti Džoa kako se maklja sa  desetoricom henchmena istovremeno, pošto ovo nije taj tip filma jer je  senario realističan i  veći naglasak je na subjektivnom doživljaju. To ne znači da nema akcionih scena, neizbežne su imajući u vidu čime se protagonista bavi.  Dakle , akcionih scena ima  ali je  nasilje u njima prikazano u  životnijem i neretko sirovijem obliku. Primer ovog drugog  je  scena u kojoj  se kroz snimak sa ulične kamere vidi kako ovaj veliki baja upada u bordel i mlati radnike obezbeđenja čekićem. Lin Remzi kaže da je ovo dobrim delom zbog nedostatka budžeta, međutim ispada da je to koristilo sveukupnom ugođaju filma. Pošto znamo da se Džo redovno isključuje iz stvarnosti, logično je da  su posledice njegovih dela vidljivije od samih dela tj.  prebijanja i ubijanja.

 Hoakin Feniks je na odličan način izneo ulogu čoveka prožetok kontradikcijama. On je mučitelj, a žrtva mučenja. Okrutan,  a nežan.  Stamen, a raspada se. Sve ovo, i mnogo više ,  je postigao bez oslanjanja na reči , dijaloga jedva da ima, nego isključivo svojim govorom tela. Ono što bi se kod drugih glumaca verovatno svelo na mačo poziranje i izigravanje opasnog momka, Feniks produbljuje izvrsnom mikro glumom tj. sitnim gestovima koji odaju pravo stanje otupelog protagoniste. Najveća snaga ovog film je ujedno i najveća mana zato što su  radnja i skoro svi ostali likovi sekundarni u odnosu na protagonistu. Ovo se najviše odrazilo na lik Nine, ostali političari,posrednici, agenti isl. nisu bitni jer rediteljka nije insistirala na trilerskom narativu. Ekatarina Samsonov je imala vrlo malo prostora da razradi lik Nine, ali je tu ulogu  izvela prilično dobro s obzirom na okolnosti. Nije poput uobičajenih holivudska žrtava sa iskolačenim očima, nego lik Nine tumači kao devojčicu koja je  maltene zanemela i zatupela od zlostavljanja i silovanja. Njen izgubljeni pogeld i  gestovi su prepuni neizgovorenih misli i upućuju na neizrecive užase. Obrt na kraju je na granici ubedljivog, ali samo zbog  manjkavog scenarija. Neću pokvariti iznenađenje i odati tu scenu, ali mislim da je taj rez prenagljen. Ko odgleda, shvatiće.

Poređenje ovog filma sa Skorcezeovim Taksistom je neizbežno zbog izvesnih sličnosti u protagonisti i zapletu , u smislu da ima bivšeg vojnika sa PTSP-om koji spašava maloletnicu iz kandži organizovane prostitucije ,  ali sličnosti se tu završavaju. Protagonista Skorcezeovog filma  svoje egzistencijalne probleme rešava krvavim obračunom u bordelu dok je u ovom filmu to tek polazna tačka jer se film Lin Remzi kroz priču Džoa i Nine bavi posledicama nasilja  i empatijom kao mogućim izlazom iz tog karavilajeta. Naglasak je na mogućem, ne i sigurnom, jer je on samo nada ovih dvoje sapatnika. ,,Hajdemo. Divan je dan". Napisano i izrečeno  deluje kao baš banalna replika, međutim da biste shvatili težinu ovih reči , morali biste odgledati i shvatiti sve što im prethodi. Ovo je pokušaj dvoje sapatnika, osoba koje ,,nisu tu" da izrone iz mraka i zaista budu ovde.

Ocena:



среда, 17. март 2021.

Plašt

 


Nekada je Erik bio veseli klinac, dečak koji se  po ceo dan sbezbrižno igrao u dvorištu sa svojim bratom. Nosio je plavi plašt od koga se nije odvajao i maštao je  o superherojskim avanturama i  letenju. Tako je bilo do jednog nemilog događaja kojim mu je detinjstvo naglo završeno,  a plašt zauvek izgubljen. Danas je nesrećan čovek, duboko razočaran time u šta mu se život pretvorio. Čini se da je dotakao dno , međutim sudbina mu se nasmešila pošto je u memljivom podrumu majčine kuće pronašao svoj plavi plašt. Hoće li Erik ponovo leteti kao nekad?  Šta ako to nije mašta, nego zaista poleti?

,,This critically acclaimed, Eisner-nominated story, written by Jason Ciaramela, based on the short story by New York Times  bestselling author Joe Hill , with art by Zach Howard and Nelson Danel, smashes the classic superhero myth, and wraps the bloddy wrecage ina a bright blue shroud: The Cape". Zista kada pročitate ovakvu najavu pomislite da je ovaj strip baš nešto posebno. Zaista bi bilo sjajno videti kako izgleda dekonstrukcija superheroja iz vizure horor autora, zar ne? Šteta što ovaj strip nije ništa od navedenog nego uvreda za inteligenciju!

 

Zamislite priču u kojoj glavni lik najednom postane psihopata i masovni ubica bez ikakvog razloga. Vidimo  je frustrirani good for nothing marginalac , da je ljubomoran na brata i misli da mu  ženu iza leđa `vata. Takva situacija i odnosi među ljudima  su itekako stvarni okidači koji labilne tipove vrlo lako mogu odvesti u smeru crne hronike, ali način na koji je to u ovom stripu predstavljeno je toliko neubedljiv da je dibidus uvredljiv za bilo koga sa makar malo mozga. Videćete zašto. 



Erik ubije bivšu devojku tako što je baci sa ogromne visine, potom se spusti i razmrskani leš  uslika za ,,ličnu upotrebu". Zašto? Možda ga je varala sa bratom, ali nema konkretnog dokaza? Posle toga kreće krvavi pir čiji je vrhunac trenutak kada  ubija svoju majku tako što obara  putnički avion motornom testerom. Zašto? Uzela mu je plašt kada je bio mali!? Plašt koji niko živi, osim njega, nije slutio da predstavlja nešto više od prekrojenog dečijeg ćebeta. Ali neeee, oduzeta mu je moć, ukradena mu je posebnost, otrgnuta sjajna budućnost. Ako je to za paćenika Erika zaista bilo toliko bolno iskustvo, otkud se toga setio tek dvadesetak godina kasnije? Shvatam ja da manijacima nije potreban naročit povod , ali Erik tokom svih tih godina nije pokazao ama baš nikakve naznake da je takav. Osim što je  stalno namćorast, što su  ga vršnjaci zezali zbog ožiljka na glavi itsl ali to ne menja činjenicu da on nikad nije bio okrutan,  nema istoriju bolesti samo  najednom postane manijak bez ikakvog  razloga ili indicije.

 


Ova travestija je , senaristički gledano ,  koautorsko delo Džejsona Ciramele  i  famoznog Džoa Hila. Ciarmeli je ovo prvi strip, pa mu manje zameram od iskusnijeg kolege koji je trebao primetiti ogromne falinke već kod prvog broja (prvobitno oneshot)  koji je štura adaptacija Hilove priče ,,Plašt" iz zbirke 20th Century Ghosts. Šta kaže Džo Hil u svoju odbranu? "The Cape" comes on like it’s going to be a beautiful story of childhood nostalgia, and then at the end it turns out to be "Henry: Portait of a Serial Killer" if the dude could fly. (Intervju za KPBS)  Stani malo, Henri : Portret serijskog ubice je film o zloglasnom koljaču koji je  proveo više vremena u zatvoru nego na slobodi i to još pre nego što su ga skembali za silna ubistva. Dakle  Henri je bio okoreli kriminalac sa  bogatim dosijeom. A kakav je bio Erik pre nego što se dokopao prokletog plašta? Nikad nije bio nasilan, nikad delikvent a kamoli kriminalac. Hell, za ceo žviot je jednom  uhapšen i to  jer je vozio pijan. Liči li vam to na budućeg masovnog psiho ubicu? Nimalo! Ne kažem da u rukama veštog scenariste ne možete od takvog Erika zaista dobiti superzlikovca, pa  tv serija Breaking Bad je najbolji primer razvojnog puta običnog profesora hemije u kriminalnog mastermind-a.  Dakle : ,,Hil! Sedi, jedan!

Avionski masakr motornom testerom

 Ostalim likovi su toliko nedorađeni da prosto i nisu likovi nego puki statisti čija je jedina svha da budu žrtve protagoniste. Ako mislite da je tu kraj lošem scenariju, varate se. Glupost ovog stripa nije samo u nedorađenosti likova nego je i u tome što se skoro svi ponašaju kao debili. Pazite ovo , niko u malom mestu u pola belog dana ne primećuje letećeg čoveka? U gradu ga makar primete, skupi se i policija , shvataju da je manijakalni ubica ali ne potežu pištolje?  Baš ništa ne čine protiv letećeg ubice? Erik nije otporan na metke, nema drugih moći osim letenja ali  ubija ljude levo i desno bez da  krije identitet ? Ako već leti , a Supermen nije, kako se ne smrzava na toj visini ? Kao što vidite Plašt je prepun rupa.


Zeh Hauard je dobio nezahvalan zadatak da prikaže besmisleno gomilanje nasilja na nasilje umesto prilike da svoje umeće pokaže u boljem svetlu. Crtač nije bio naročito inspirisan pa skoro i da  nemamo  prizora za pamćenje osim duplerice pred kraj stripa u kojoj vidimo pravo mentalno stanje letećeg manijaka. Taj momenat pokazuje kako je ovaj strip mogao izgledati  u rukama boljih scenarista koji bi koji bi upravo takve prizore evocirali svojim pisanjem i time izvukli najbolje od crtača. Zeh itekako ima smisla za horor i napetost,  ali  to mu ne pomaže mnogo pošto su Ciaramela i Hil upravo te scene uništili banalnošću. Kolorista Nelson Danijel je  uobičajenu paletu učinio zanimljivijom ubacivanjem  nepotrebnih  tačkice  za kolorisanje (Ben day dots) kako bi  pojedine tabe dobile šmek starinskih stripova. Šteta što ni on ni crtač ne mogu izvući ovaj strip. Ne može se napraviti pita od govana.


 Jasno je da ,,Plašt" treba da predstavlja strip o osveti proseka i banalnosti zla, što je bolno očigledno od početka , još i svaki broj  počinje citatiom koji to potvrđuje (kao da čitaoci slabo kapiraju) , ali je čitava storija rađena preko kolena. Nije ovo nikakva dekonstrukcija superheroja, pošto glavni manijak nikada nije ni pokušao to da bude, nego glupa priča o luzeru koji se slučajno dočepao moći. Verovali ili ne ovaj strip je stekao popularnost i dva prikvela.  Što je nekome smeće , drugome je blago.

 

Ocena :