недеља, 26. јул 2020.

Kralj Kul - Divlji mač Atlantide 4




Četvrta knjiga Makondovog ,,Divljeg Mača Atlantide " zaokružuje Dark Horse-ovo izdanje  The Sawage Sword of Kull (ovo je druga polovina drugog toma) i donosi nam preostale kratke stripove o Kulu. Za razliku od epizoda  iz treće knjige koje su antologijskog karaktera , ove epizode  su povezane,  tako da imamo sagu  o Kulovoj mladosti tj. odrastanju,progonu sa Atlantide i ropstvu pod lemurijskim gusarima.Pripovedačku nit narušava nekolicina kratkih stripova, o kojima će kasnije biti reči. Ovu sagu nam donose Roj Tomas i Eufronio R.Kruz , a ona je objavljivana malo po malo tokom čitavih deset godina , od 1985. do 1995. , u  strip magazinu  Konanov divlji mač (The Sawage Sword of Conan). U ovom periodu  Kralj Kul nije imao regularni strip serijal, niti mini-serije,  pa je bio jedan od sporednih likova u pomenutom magazinu pored Crvene Sonje, Solomona Kejna i drugih , otuda kratka forma ovih stripova. Naslovnica četvrte knjige je preuzeta od Kull and the Barbarians, jedne od poslednjih mini-serija o Kulu.


 U prvom tomu vidimo Kula u zrelom dobu , kao varvarskog kralja Valuzije, Konanovog prototipa, rastrzanog između vladarskih  dužnosti i nostalgije prema mlađim danima kada je kao razbojnik  slobodno harao po Turijskom kontinentu. Predstavljen nam je kao setni vladar koga samo intrige i ratovi mogu da trgnu iz duboke melanholije i udalje od metafizičkih promišljanja. Ovo poslednje ga čini bitno drugačijim od Konana, koji je i u starosti nezainteresovan za filozofiju.


Budući da su ga odgojili tigrovi,  Kul je od malih nogu bio u sukobu sa  civilizacijom, prkosio pravilima i tradiciji  Bez obzira što je od pete godine vaspitavan   u Morsko-planinskom plemenu, on  se nije dao ukalupiti tj.pripitomiti    pa ga   pogađa izveštačenost i okrutnost plemenskih običaja naspram neusiljenosti čistog životinjskog instinkta .To je  u suštini motiv koji se provlači kroz celu sagu, i naposletku to je upravo i razlog njegovog progona iz plemena.Naime, Morsko-planinsko pleme je htelo da Saritu, njegovu drugaricu i ljubav iz dečačkih dana, spali na lomači jer je pobegla iz plemena sa lemurijskim gusarom koga je volela.Kulu je takva okrutnost strana, nije mogao da je oslobodi ali ju je na njen pristanak ubio iz samilosti bacivši bodež pravo u njeno srce. Ova scena najbolje ilustruje srž Kulove ličnosti i Hauardovog.On je ,poput Konana, ipak bliži životinji  nego čoveku ( tzv ,,plemeniti divljak ") , on je  duhovni brat tigrovima ,  a životinjama je mučenje druge životinje strano, čovečija je to rabota. Ova konkretna epizoda je adaptacija istoimene priče Roberta E. Hauarda ,,Izgnanik Atlantide " , neobjavljena za njegovog života, i tu vidimo kako je pisac zamislio Kulovu mladost. Kula od saplemenika   deli i otvorenost prema drugim plemenima, narodima, pa čaki i prema natprirodnim bićima pred kojima nema strah.


Pošto se Hauard nije upuštao dublje u Kulovu prošlost,  pomenuta priča ,,Izgnanik Atlantide" je osnova na kojoj je Roj Tomas izgradio svoje viđenje avantura mladog Kula.
Ukoliko ste čitali Konanove storije koje je potpisao Roj Tomas, one koje nisu adaptacije Roberta Hauarda , onda znate šta da očekujete od ovog stripa  . Tomasov stil pripovedanja je duhovno mnogo bliži regularnom Marvelovom Konanu, nego ,,Divljem maču" stoga je njegov Kul  umereniji od  Konana iz istog magazina. Daleko od toga da je to loša stvar, njegove priče su zanatski solidne avanture slične onima  kakve ste čitali i u prvom tomu iz Kulovog redovnog serijala. Razlikuju se samo u tome što ovde čitamo o mladosti, prvim bitkama,  ljubavi  i ropstvu budućeg vladara Valuzije.

Sa druge strane imamo osrednje priče koje potpisuje  Džon Arkudi i jednu od Čaka Diksona. Dikson potpuno promašuje Kulovu karakterizaciju, svodeći ga na običnog besnog divljaka, a Arkudijevi zapleti su toliko naivni  i predvidivi da podsećaju na ranu fazu velikog Bleka. Srećom po čitaoce , takvih  epizoda nema mnogo. Da Roj nije razradio jednu priču po Arkudijevoj ideji, i ta bi bila nesumnjiv promašaj.  Po meni najveći nedostatak Rojevih priča iz ovog toma je u tome što mu fale metafizičke storije nalik onima iz prve dve zbirke . One su bile baš ključne za razdvajanje i razvijanje Kulove ličnosti u  pravcu drugačijem od Konana. No , barem smo dobili adaptaciju ,,Izgnanika Atlantide" i zanimljiv kratak strip ,,Kul Piktoubica" u kojem je po prvi put igde objavljena Hauardova poema ,,Sudbina" (prva od četiri istoimene iz njegove zaostavštine).


Uspešnost stripa  ovog podžanra , mač i magija , zahteva i crtača koji vešto prikazuje dva glavna elementa ovakvih storija  : epske borbe i natprirodno. Pre nego što se pridružio crtačima ,,divljeg mača" Eufronio Rejes Kruz se ostvario na oba polja. Filipinac , manje poznat od svog kolege Tonija DeZunige i Nestora Redonda , ali ništa manje vešt sa olovkom , je u vreme crtanja ovih stripova veteran . Kao Dugogodišnji crtač horor i  ratnih stripova, Kruz je  pravi umetnik za ovakav strip.  Kruzove table su vrlo dinamične, pune jurnjave po divljini i  energičnih okršaja varvara , što međusobno što sa zverima i pretpotopskim čudovištima. Uvodnici u  epizode su naročito privlačni jer su to mahom  spleš table nabijene akcijom koje najavljuju uzbudljive avanture mladog Kula. Podjednako vešto dočarava  mračne krajeve Turijskog doba  gde vladaju  crni magovi  i drevna čudovišta iz ere pre čoveka. Ovo naročito dolazi do izražaja u završnim epizodama u kojima se mladi varvarin suočava sa morskim užasima, vukodlakom , demonima i hordom beštija pod komandom vešca Rotata od Lemurije. U vremenu kada je crtao ove epizode , Kruz je zagazio u šestu deceniju života, a zavšetkom poslednje priče iz ove zbirke on je otišao u penziju.Magazin Divlji mač je nedugo potom  ugašen. Pored Kruza, u ovo izdanju imamo i po jedan strip Tonija DeZunige i Dejla Inglišema , ali i neke manje bitne crtače. Dovoljno je reći da im je kvalitet na nivou  Arkudijevih scenarija, a sreća je što su samo njegove realizovali. Rad kvalitetnih crtača nije bačen na ilustrovanje tih gluposti.  Kul je trijumfovao i nad grđim neprijateljima , pa mu ove malobrojne loše epizode nisu naneli mnogo štete u četvrtoj knjizi.

Ocena:


петак, 17. јул 2020.

Martin

 

Režija: Džordž A. Romero
Scenario: Džordž A. Romero

Iako je ostao upamćen po  zombi filmovima kojima je kritikovao američki  konzumerizam, Džordž Romero u svojoj bogatoj filmografiji ima i manje poznatih , ali ništa manje hvalevrednih , ostvarenja među kojima je i jedan čudan vampirski film.




Martin se seli  iz Indijanapolisa u Pitsburg kod deda strica Kude i radi u porodičnoj bakalnici.Zvuči kao obična drama o zgodama i nezgodama mladića  koji menja sredinu , upoznaje nove ljude itsl. Tako bi i bilo da na pomenutog  mladića  starina Kuda ne gleda  kao na porodično prokletstvo, a Martin sebe ne  smatra  vampirom. Odavde slede spojleri, vratite se nakon gledanja.


Martin je neobičan američki horor film koji se pojavio u vremenu pojačane produkcije ekspolatacijskih filmova sedamdesetih godina minulog veka.Neobičan jer se ne oslanja  na žanrovske konvencije niti na tendencije vampirskog filma  te dekade . Vampir, gledajući Drakulu kao glavni i najbitniji primer , vampir tog perioda je suštinski natprirodni  pohotnik, mračni aristokrata koji nudi besmrtnost. Itekako je bilo i filmova o vampiricama ali njihov manirizam je isuviše sličan Drakuli,  bez obzira na pol.  U zavisnosti od produkcije , taj imidž je varirao od erotizovanog Drakule  britanskog novog talasa čiji je noseće lice bio genijalni Kristofera Li pa sve do outhright pornografije  francuskog reditelja Žana Rolina.   Romerov Martin odbacuje vampirsku mitologiju, on je  besmrtnost, žive mrtvace , beli luk i krstove bacio kroz prozor. Naslovni lik to otvoreno saopštava publici , rekavši ,,There is no magic! " Baš nasuprot vampirskom filmu ,  starom i tada aktuelnom ,  Martin predstavlja demitizaciju vampira oslanjanjem na realizam i frojdizam.Više ima zajedničkog sa tadašnjim  psiho trilerima  nego obnovljenim erotizovanim  gotikom.




 Kad kažem vampir , svilm, čitaocima  je  van svake sumnje prva asocijacija Drakula ili neki rip-off istog, osim ako nisu mlađe generacije koje su odrasle na budalaštini zvanoj Sumrak saga. Romerov Martin  nije ni nalik princu tame niti njegovim sledbenicima ili imitatorima. Martin je sramežljivi mladić koji misli da je vampir, a u stvari je bolesni  silovatelj. Danju glumi duševnu zaostalost  , pravi se da je blago retardiran , a tokom noći postaje prepredeni serijski ubica . Spopada žene, drogira i siluje ih  a na kraju ih ubije.Ubistvo zamaskira tako što temeljno očisti sve tragove  i lažira  samoubistvo žrtve.

Martin sebe zamišlja ko vampira , ali  on  suštinski ne razume sopstvene potrebe. Dovoljno je da ga zavede starija žena , nezadovoljna  brakom, i njegov ,,vampirizam"  se ogoljava u potpunosti. Glad za krvlju , kako je on doživljava, je zapravo posledica  izopačenja seksualnosti skopčane sa psihozom . Jasno je da nikada nije imao voljni odnos sa drugim polom , fali mu intima  i to ga nagoni na iživljavanje na žrtvama . Martinu je od malih nogu utuvljeno u  glavu da je vampir , sin nekog tobožnjeg vampira koji je navodno zaskočio njegovu majku  te da je proklet.  Iako Martin ,,ne veruje u magiju" , mitološke karakteristike vampira  tj . folklor ,   jasno je pukao pod teretom sujevernih  naklapanja porodice pa  je nametnutu ulogu vampira pounutrašnjio do te mere da mu se sećanja mešaju sa scenama iz starih filmova.Živi u ubeđenju da ima osamdesetak godina i da je proživeo događaje iz nemih filmova o vampirima.

                 

Ovo je debitantska uloga Džona Amplasa koji naslovnog lika tumači kao zbunjenog i potištenog mladića . Teško je zamisliti pitomijeg ubicu, pošto zaista deluje kao običan ,pomalo naivan, momak iz kraja.Prelazak iz persone običnog mimka u vampira Amplas izvodi predatorskim pogledom koje je naglašen krupnim planom.Čak i kada je u ,,vampire mode" , Amplas govorom tela vešto dočarava Martinovu stidljivost  prema suprotnom polu.


Koliko mlađani Martin veze sa Drakulom , toliko i njegov matori deda stric ima zajedničkog sa Van Helsingom. Kuda je zatucani katolik , poreklom iz Litvanije koga tumači Linkon Mazel. On  nije nikakav naučnik niti metafizičar  nego običan dućandžija opsednut starim običajima i praznoverjem koje je doneo iz domovine. ,,Tata" Kuda sebe  vidi kao Martinovog nadzornika , misija mu je da mladića   drži pod kontrolom  vagajući između mogućnosti iskupljenja ili istrebljenja.Kuda, da je rođen nekoliko vekova ranije  bi nesumnjivo proganjao ,,veštice" i slao ih na lomače , zabadao kočeve u tobožnje vampire,(najverovatnije nesretnike obolele od besnila)  dok se  naslađuje  sa Malleus Maleficarum-om u ruci. Za takve fanatike je sasvim nebitno da li se radi o obolelom čoveku ili vampiru, važno je samo da se sprovede mučenje prema  uputstvima bolesnih umova koji su  uporište pronalašli u  mračnjačkim knjigama punim bulažnjenja suncem opaljenih pustinjaka opičenjaka.


Zbog čega se Kuda okomio na  Martina?  Setite se samo one Kudine izmišljotine   kako je Martinov ćale navodno vampir Iz priče saznajemo da je Martin vanbračno dete, što Kuda smatra nečistim te neimenovanog pravog  oca  naziva vampirom. Dakle Kuda je , poput Van Helsinga , protivnik seksa izvan braka, ali sa bitnom razlikom da je u Kudinom slučaju to bukvalno dok  u slučaju Van Helsinga to protivljenje proizlazi iz tumačenja Stokerovog romana. Mladićev psiho seksualni razvoj je očigledno  poremećen takvim uverenjem, nisu isklučeni i drugi uticaji ali ovo je glavni. Martin nije jedina žrtva Kudine represije, vidimo matorog  kako uporno  sabotira unuku sejući razdor između nje i njenog dečka  sve dok  joj nije dozlogrdilo pa je pobegla iz kuće.


U Romerovom Martinu  uloge dobra i zla su samo privid. Romero  Martina i Kudu prikazuje kao ekstreme, pa se očekivana  borba  ,,dobra i zla"  ovde jasno ogoljava kao sukob dvojice bolesnika. Patolološke osobe poput  Martina i Kude se međusobno nadopunjuju , te  nema fanatika bez ,,čudovišta" (bilo da je ,,vampir " ili neki drugi izgrednik)  i obratno. Taj užas ne potiče sa druge planete ili iz udaljenih zemalja, niti epruvete ludog naučnika nego je iz  komšiluka , iza ćoška, rođen u učmalosti i fanatizmu. Otuda gedaocima poruka ,,Made in the USA".


Završna scena šteti uspostavljenom realizmu, pošto bi matori Kuda bio sasvim pod istragom za ubistvo. Zar niko zaista ne bi primetio da je Martin nestao bez traga ? Mušterije u dućanu, Martinova rođaka , pa i oni lokalni popovi na čije su propovedi Kudini išli porodično. Martin je svoja ubistva maksimalno pokrivao, ali Kuda bi bio vrlo brzo razotkriven, tim pre što je telo zakopao u sopstvenu baštu.

Druga, ali manja,  zamerka je nedovoljna iskorišćenost senzacionalizma.Konkretno, Martin se više puta uključivao u radio emisiju i opisivao ,,pravi vampirizam".Slušanost je naravno skočila, mnogi su se raspitivali o ,,grofu", posle smrti su ga zamenili drugim ali sve je ostalo na tome.Romero se nije bavio potrebom slušalaca za kontraverznim ,,vampirom".  Ali, što se slušalaca tiče, mislim na ove među gledaocima, Martin ima vrlo  prijatan  saundtrek koji potpisuje Donald Rubenstajn. Poznavaoci materije ga opisuju kao ,,barokni džez".

Iako je Džordžu  Romeru  ,,Martin" omiljeni film , on je nažalost u svetu horor filma maltene hidden gem,  retko se spominje bilo da pretražujete vampirske filmove ili uopšteno, gledanost mu je skočila tek u proteklih nekoliko godina . Uprkos tom statusu , on je uspeo  tokom naredne četiri decenije da  inspiriše  omanji broj filmova. Neki su se poigrali sa tom premisom ,, vampir ili ne " poput nezavisnog niskobudžetnog Sina ponoći (Midnight Son) , drugima je to samo gimmick  u osrednjem ostvarenju (Vampire od Shunji Iwai)  , ima i  bezubih  kopija Martina poput  Preobražaja (The Transfiguration) , ali ima i zanimljivih varijacija na temu koji zaslužuju zasebnu recenziju kao što je Navika (Habit) Larija Fesendena.  Intresovali vas ovakvi eksperimentalni  filmovi ili ne ,  u ovaj vredi zariti očnjake.

Ocena: