петак, 30. новембар 2018.

Geralt protiv Grifona



Kad pišem o fan filmovima skoro uvek mislim na igrana ostvarenja.Retko kada pišem o animiranim fan filmovima iz više razloga .Prvo što bode oči koliko ih je malo, a  drugo u poslednje vreme je sve veći akcenat na pseudogladijatorskim borbama između fiktivnih likova.Kao treće, mogu reći da od onih koji nisu takvi postoji puno nezavršenih ili manje uspešnih fan filmova. Tako je i bilo dok se sredinom godine nije pojavio ,,Samuraj Veštac" koji je stilski i koreografski iznad njih.
O čemu se radi? Pa Geralt iz Rivije  lovi Grifona u režiji Džejsona Divija (Jason Dewey)  a sve to je Lijam McKeown animirao  po uzoru na stil Gendija Tartakovskog ,tvorca uspešnog crtaća.Pošto je ovo ipak Geralt a ne Džek očekujte više nasilja nego što je to bilo u original seriji (prošlogodišnja sezona je izuzetak) jer veštac ipak ne tupi oštricu na androidima i kiborzima nego na mitskoj zveri od krvi i mesa.Dakle sve se svodi na strpljivog lovca, vešto spravljen mamac i leteću beštiju.Može li Geralt uloviti Grifona? Pogledajte i uverite se sami.

Planeta Mrtvih : Kuća Sećanja



Da mi je neko rekao kako će se praviti ovakva prekretnica u Dilanovim noćnim morama, nikako ne bi pomislio na Bilotu kao nosioca te promene.Ne bi mi bio ni na kraj pameti! Tokom dosadašnjeg kratkog angažmana na ovom serijalu pisao je vrlo slabe epizode. Njegov ,,Životni put" kao   broj nakon hajpovane (uglavnom opravdano) ,,Mater Morbi" je bio blago rečeno razočarenje.Otprilike kao kad vam neko ponovo raspali interesovanje za Dilanom, a idućeg meseca vas dočeka hladan tuš.Takvo je bilo i sledeće druženje sa Bilotom u epizodi nazvanoj ,,Lažnjak".Zbog  od svega toga sam po automatizmu izbegao Bilotu u ediciji ,,Jedno doba jedna priča " (što se ispostavilo kao greška) pa su mi promakle i ,,Planeta Mrtvih" ali ne kao edicija nego priča iz DYD Kolor Festa 7 i njen prikvel-sikvel ,,Zbogom Gručo" koji je van hronologije objavljen u prvom (rasprodanom) DYD kolor festu.Baš u tim kratkim pričama je urađeno nešto što sam najmanje očekivao, tu se desio krupan pomak u Dilanovom životu i svetu doduše upakovan kao alternativna budućnost.Nešto malo kasnije počeli su da se pojavljuju specijalni brojevi koji su kod Veselog Četvrtka uvršteni u ediciju ,,Planeta Mrtvih" a moje interesovanje za regularnim kiosk Dilanom je ondak živnulo i vratilo se poput  gladnog zombija spremnog da zaskoči nove epizode.


Bilotin doprinos Dilanu u Planeti Mrtvih nije potpuno originalan jer se između ostalog oslanja na Sklavijevim predskazanjima iz legendarnog 26.broja ,,Morgana", ali pravac u kojem vodi priču je više nego vredan pažnje.Dilan kojeg vidimo u Planeti Mrtvih odavno nije idealista, nije ,,onaj naš" Dilan.Istraživač noćnih mora  je naprosto pukao pod teretom tragične odluke o Gručovoj sudbini  koja je bukvalno došla glave polovinu populacije sveta.Dilan sanjar je umro i njegovo mesto zauzima matori  pesimista koji se naliva dok broji dane do samoubistva via državna klinika(!).Koliko god ovo zvuči kao nastavak trenda urnisanja protagoniste ovog serijala, ipak se ne sve ne završava na tome.Planeta mrtvih nije toliko priča o Dilanu koliko o drugima koji dele istu postapokaliptičnu noćnu moru.

Dakle ovo je priča o ,,povratnicima"  i ,,zaboravnima" kao dvema krajnostima iste pojave tj. motiva smrti u životu.Kroz nekoliko tragičnih ličnih storija mi se upoznajemo sa različitim marginalcima pa čak i buržujima  koji su životarili otuđeni od sviju pre zombi katastrofe  ili neuspešno izbegavali nedaće koje je prouzrokovala ista.Smrt im kao kraj puta ne donosi nikakav mir pošto se vraćaju u paketu sa pamćenjem kao ,,povratnici" tj. zombiji koji su svedeni na jedan jedini instinkt - glad koja ih tera na kanibalizam. A ko su tzv ,,zaboravni"? To su osobe koje progonjene ličnim traumama beže u tajne oaze koje po cenu imovine nude život uz drogu za zaborav kao vid mentalne higijene.Zombijima se vremenom vraća moć rasuđivanja a zaboravni se polako poprisećaju bolne prošlosti i tako se vrte u krug pošto je granica između života i smrti obesmišljena epidemijom.Kao što se da zaključiti i ,,povratnici" i ,,zaboravni" su za života bili figurativno mrtvi a sada kao živi mrtvaci i zombifikovani ljudi proživljavaju svoje muke nanovo u ciklusu bez kraja.


Mislim da je najprirodnije što Dilanove poslednje dane pratimo gledajući crtež maestra Kazertana koji je tu od samog početka serijala.On je uspeo da nađe sredinu između karikaturalnog i realističnog a da pritom ne oduzima težinu stravi ,  naprotiv , naglašava je po potrebi dok radnja teče veoma fluidno uz tamnije tonove.Kad je horor u pitanju, kao što sam ranije rekao Kazertano je tu svoj na svome. On je gust oblak Bilotinog pesimizma ravnomerno rasporedio na ambijent i likove , kaiševi teku sasvim dinamično (pogotovo za strip od 160 strana) što je suprotno Kamanjiju (iz idućeg broja) koji pati od statičnih kaiševa.Kuća sećanja svakako nije Kazertanov najbolji rad, ali je ipak pružio viši nivo umeća nego što je to činio u poslednje vreme  na regularnom Dylan Dog stripu.

Ocena:







петак, 23. новембар 2018.

Vrana



Režija: Aleks Projas
 Scenario: Džejms O`Bar, David J.Šov, Džon Širli

Stara legenda kaže ,,Ako neka duša dođe u zemlju mrtvih puna bola zbog nepravde, ona ne može da nađe mir.Ponekad,ali samo ponekad se dogodi da je vrana prenese u svet živih gde duša treba da ispravi nepravdu da bi pronašla večni pokoj. Godinu dana posle ubistva nesuđenog maldog para Erika Drejvena i Šeli Vebster , na Erikov grob sleće vrana.Erik se vraća iz mrtvih i željan je osvete.


Često se navodi kao superherojski film, međutim to nije tačno pošto The Crow kao film i kao strip deli vrlo malo sa tim žanrom.Istina je da vrane verovatno ne bi bilo bez dekonstrukcije pomenutog žanra krajem osamdesetih jer su tadašnji scenaristi američkog stripovskog mejnstrima pokušavali da reprodukuju komercijalni uspeh stripova poput Povratka Mračnog Viteza i Nadzirača.Mnogi se u tome nisu snašli jer nisu shatili suštinu tih stripova pa su mislili da je sve u mraku, nasilju i nihilizmu ispuštajući iz vida preispitivanje temelja i granica tog žanra.Bilo kako bilo,  utom crnom talasu je stvorena gomila likova, među kojima je i vrana, koji po svemu podsećaju na pojedine protagoniste palp štiva koje je prethodilo stvaranju prvih superheroja.Džejms O`Bar za razliku od crtača i scenarista ovog talasa uopšte nije bio inspirisan pomenutim delima niti je uopšte voleo stripove nego se Vrana rodila iz velike patnje pošto se godinama rvao sa sopstvenim demonima prouzrokovanim tragičnom smrću verenice.Kao crtač amater on se prosto našao na pravom mestu u pravo vreme pošto je tržište tada gutalo ovakvo štivo.Svesno ili ne O`Bar je koncipirajući Vranu kanalisao duh najranijih palp antiheroja čije storije imaju prilično naglašen motiv pojedinca koji usled neke teške nepravde postaje osvetnički nastrojena utvara (nekad prerušavanjem a nekad bukvalno) i goni svoje i tuđe krvnike.

 Kao stripu Vrani je najveći adut crtačev nerafinisan i pomalo eksperimentalan stil. O`Bar je kao crtač potpuno samouk, nije se oslanjao ni na koju školu stripa do te mere da ih je čak i odbacivao kao irelevantne.Njemu je crtanje ove osvetničke fantazije služilo kao vid lične terapije, sve dok nije shvatio da mu nimalo ne ublažava gorčinu nego upravo suprotno.O originalnosti se ne može puno govoriti pošto je na minimunu bilo da je reč o filmu ili stripu.Gledajući Vranu teško da ćete uočiti neke likove ili dijaloge vredne pamćenja osim onih uobičajenih tough guy one liner-a koji prate ovaj žanr.Sve hulje koje Erik tamani tokom trajanja filma su prosto rečeno degenerici.To su drogoši, secikese i barabe svih fela koji jedva sastave po tri smislene rečenice pre nego što popiju metak ,sa  izuzetkom gazde podzemlja Top Dollar-a i njegove sestre gatare sa kojom je u incestuoznoj vezi.Vinkot kao Top Dollar  jedini odudara od ostalog šljama iz prostog razloga što je nekakav anarhistički nastrojen eksentrik koga privlači okultizam.


Otprilike su toliko imaginativni i načini na koje ih nemrtvi Erik Drejven pobije.Pošto je Vrana otelotvorenje taliona (principa oko za oko) tako koljač biva zaklan,silovatelj silovan, piroman spaljen, revolveraš izrešetan i ...well, you get the picture.A kakav je glavni antiheroj Erik? Recimo da je on tip po meri gotičarki i emo klinaca, pri tome da ne bude zablude , ne govorim u negativnom smislu.Najočigledniji su detalji  poput darkerske odeće i citiranja Poa ali pored toga Erik je čovek potpuno privržen verenici Šeli, neko ko bi učinio apsolutno sve što može u ime istinske ljubavi.Sve ovo nasilje koje gledamo u filmu je odraz toga, pošto je ovo na kraju krajeva zločin iz strasti koji može izvršiti jedino čovek koga mori velika patnja.Ne mogu nešto naročito pohvaliti Brendona pošto ovo nije vrsta uloga gde u punom sjaju glumac može da prikaže svoje umeće, nego prilično skučena i blizu jednodimenzijalnosti.Međutim pokojni  Brendon Li je  sasvim solidan za potrebe takve uloge pošto je itekako umeo da dočara takvu personu.Smrt je oduzela svaku šansu za procenjivanjem dalje karijere Brendona, pa se može reći da mu je ovo ipak bila životna uloga .Zaista bi bila dvostruka tragedija da je pored njegove smrti film ostao nedovršen.

Od sporednih uloga možda je najinteresantnija Rošel Dejvis, koja se osim ove dečije uloge kasnije slabo bavila glumom.Ovde kao maloletna Sara nikako ne pati od uobičajenih ,,dečijih bolesti" keženja i recitovanja teksta ,koji mogu biti problematični u nekim filmovima i serijama, nego je baš uverljiva u  ulozi klinke uličarke,


Čitajući ovakav prikaz scenarija brzo se stiče utisak da je ovo manje više običan revenge flick , ali čitati i gledati su dve različite stvari.Iako je scenario prosečan, režija je sasvim druga priča.Ovo je prvo ostvarenje Aleksa Projasa i ono je na pola puta između Bartonovih Betmen filmova i Rodrigezovog Grada Greha koji tada još nije snimljen jer je strip bio svež.Sasvim je očigledno da ovakvog stila ne bi bilo da Barton nije utabao stazu kao uzor Projasu , ali zato ga je potonji u nekim segmentima nadmašio.Projasov vrhunac karijere je svakako naredni projekat ,,Mračni Grad" (Dark City), ali ni Vrana kao film prvenac nije za potcenjivanje. Ako je Bartonov Betmen vizuelno gledano gotski crtać onda je Vrana noćna mora .Vrana počinje totalom mračnih  slamova naspram užarenog noćnog neba, prizor koji bukvalno evocira Pakao, a tek je veče uoči halloween-a.Vrlo brzo sleduje vratolomno putašestvije nemrtvog protagoniste kroz betonski lavirint budžaka uz pricu vodiča praćen eksperimentalnim kadrovima vranine percepcije i edgy saundtrekom koji je neverovatno dobro skrojen za ovakav film.


O svemu najbolje svedoči scena koja mi se davnih dana urezala u pamćenje, pri tome mislim na momenat kada mučeni Drejven svira električnu gitaru na samotnom krovu naspram krvavo crvenog obzorija.Nema reči koje to ikako mogu dočarati, tqaj trenutak kada tugaljava melodija vapaja dostiže svoj vrhunac praćen izlivom besa protagoniste koji shvata da mu muzika ništa ne pomaže.Tada uviđa da koliko mu je sublimacija u tom momentu beznačajna , ništa mu ne znači jer je već prešao granicu i ubrzo prelazi na sasvim drugi ritam koji komanduje njegovom dušom- na ritam osvete. Projasova Vrana je zaista udarac koncentrovane žestine.


Kako odrediti žanr ovog filma? Po meni ovo je jedan od malobrojnih supernatural revenge filmova tj. filmova o osveti sa elementima natprirodnog To je mešavina koja nema nameru nikoga da zastraši poput horora pošto  nije nikakav ghost story (iako ima sličnosti makar tematski) , ne ulazi mnogo u natprirodno nego mu je težište standardni čistokrvni osvetnički film. Takvi filmovi su malobrojni i retko vredni pomena.To su filmovi poput  Spawn,Faust: Love of the damned, Swamp thing, Ghost Rider, Savaged, i  od svih njih slobodno mogu reći da je The Crow najbolji izdanak jer ostale ostavlja u prašini.Mišljenja sam da je Vranu najbolje gledati u tinejdžerskom uzrastu, pošto tada može na pravi način da pukne (kao piscu ovog teksta), ali uz sve svoje scenarističke nedostatke i vremensku distancu sa kojeg ga sada tumačim ovo je ipak  solidan  film iako je style over substance .Kao što rekoh, Projasova Vrana je zaista udarac koncentrovane žestine.

Ocena: