среда, 29. децембар 2021.

Magični Vetar : Milostiva Gospa

 


Ova epizoda nastavlja radnju iz prvog broja Magičnog Vetra ,,Tvrđava Duhova".  Pošto je Vili Ričards zvani Po otkrio kako se biznismen Hogan obogatio na račun afere sa železnicom u Severnoj Dakoti, logično je da kao novinar pošto-poto objavi priču tog kalibra i raskrinka njegove smutne poslove. Istinoljubivost i činjenice su tu, ali postoji veliki problem. Objaviti kome? Gde? Kako? Hogan je kuvan i pečen sa gazdama novina. Prijatelj novinar ga upućuje na tajnu ogranizaciju koja prikuplja dokaze protiv vladajućih bogatuna. Zvuči suviše dobro da bi bilo istina, zar ne ? Recimo da vrh te organizacije ne deli mišljenje članova i simpatizera koji zapravo ne znaju za koga rade.

Amelija Sinkler je na prvi pogled ženski pandan Hoganu. Spolja gledano uvažena pripadnica visokog društva, dobrotvorka sa zlatnim srcem, dok se  iza te uglađene javne persone krije amoralna bogatašica koja živi od ucena. Koristi sirotinju kao mrežu špijuna kako bi saznala šta njena klika radi iza zatvorenih vrata. Tako umesto bezočne krađe i špekulacija, ona svoj kapital stiče omiljenim ženskim sportom - ogovaranjem. Ona je parnjakinja Hoganu i po tome što je kao lik nerazvijena, ubačena tek da bi se našla kao prepreka sirotom Viliju. Jedina stvar koja joj daje neku notu zanimiljivosti je nerazjašnjen odnos sa tahićanima , a najviše sa glavnim henčmenom Taomijem. Manfredi naglašava da su njenog pokojnog muža doktora pojeli ljudožderi kad je na Tahitiju izbila pobuna protiv belih kolonizatora. Ovo bi uputilo na zaključak da su henčmeni verovatno došli u paketu sa parama zgrnutim na robovlasništvu, ali ,,Taomi je mnogo više od kuvara". 

Taomi se ponaša kao telohranitelj i po potrebi egzekutor, ali vidi se da između njega i Amelije ima nešto više od običnog odnosa roba i gospodara. Da li je ovaj  ovaj mrgodni gorostas njen ljubavnik? Takva veza se može naslutiti , no  ostaje nedorečena. Nekad to ide u prilog liku, misterija mu daje veći značaj , mada u ovom slučaju mislim da je Manfredi ovaj ugao prosto ostavio nedovršen.

 

Vilijeve muke sa alkoholom i prateće halucinacije se mogu gledati naprosto kao borba  protiv zavisnosti. No, ako se udubimo u te scene i zapitamo zbog čega izgledaju baš tako poznato, nazire se zanimljivije viđenje situacije i Vilijevog lika uopšte. Ključ za razumevanje je upravo u uvodnim stranicama gde vidimo sijuksa kako se podvrgava naizgled užasnom obredu kako bi dostigao ,,spoznaju". Dalje objašnjenje je izostavljeno, ali naslućujemo da je svrha tog graničnog iskustva  verovatno mistične prirode tj. da se radi o dostizanju  nekakve vizije. Vili to odbacuje kao varvarizam, ali ga kasnije u času njegovog iskušenja vidimo kako u košmaru proživljava ovaj obred. Može se gledati i kao strah od divljaka u sebi. U njegovom slučaju ( u snu)  on ne dostiže spoznaju, nego neuspeh pa deluje kao da propada u ambis gde vidimo lica Hogana, Amelije i drugih. Prosto tumačenje bi bilo da pada u svojevrsan pakao među probisvete, ali pažljivije gledano on nije pao nego on ostaje zaglavnjen između dva sveta. Može se reći da se uspinje, ipak je skoro dospeo do površine broda a počeo je kao zarobljenik iz potpalublja, ali ni taj put nije savlado sam. Vili Ričards je naprosto u liminalnoj fazi života. Povukao se iz društva tj. ,,civilizacije" na kratko, nije raskinuo sve stare veze kao protagonista, a opet se nije ni potpuno pridružio  indijancima tj. ,,varvarima", jer je među njima boravio kratko. Pokušaj građanske borbe mu propada, a nije još ubeđen u alternativu u smislu borbe izvan zakona.  Tako gledano, on na kraju epizode nije ni tu ni tamo.  

Kao i sa prvom epizodom, teško da bi se ovom stripu vratio da nije majstorskog crteža Hosea Ortiza. Većina ga zna po horor radovima  koje je crtao za američku izdavačku kuću Warren Publishing od sredine sedamdesetih do početka osamdesetih godina minulog veka, pošto su ti stripovi dopirali do najšire publike. Manje je poznato da je krajem tog perioda radio vesterne za Blue Jeans magazin u matičnoj Španiji pošto je taj magazin mahom objavljivao francuske i italijanske stripove. Rad na Magičnom Vetru najviše nalikuje stilu kojim se služio kako bi dočarao avanture ličnosti  divljeg zapada poput Džesija Džejmsa i Bata Mastersona. Na stranicama  dominira  uobičajeni 3x2 raspored tabli, po kućnom stilu Bonelija, sa  povremenom neregularnom varijantom ovog rasporeda gde table nisu uniformne (kao primer iznad). Uvodna stranica je naravo izuzetak, i tu Ortiz ima najviše prostora za detaljisanje kojem je sklon. Ovo najčešće ne vidimo u njegovom radu za Boneli zbog formata stripa, ali bacite oko na Hombre-a pa ćete shvatiti koliko se gubi ovim ograničenjem. Naročito zbog toga što je u ovom broju akcenat na odrpancima, ubožnicama i slamovima.Ortizove linije su inače čiste, ali ih po potrebi zamućuje kako bi dočarao halucinacije odnosno duhove (kako vam draže). Tako da ovde ima štošta i za ljubitelje horora jer ovaj serijal nije čistokrvni vestern poput Teksa, dakle ima šta da se vidi.

Ocena:


 



понедељак, 20. децембар 2021.

Betmen : Dvojnik

 


Ako ste ikad pročitali neki superherojski strip, ili konzumirali bilo šta bazirano na istom, morali ste videti  (arhi)neprijatelja koji je maltene isti kao protagonista, osim što je zao. Može se reći da je to ,,najstariji trik iz knjige", ali ne zbog toga što ga vidimo od samog početka ovih stripova, nego iz razloga što je mnogo stariji  od stripa uopšte. Motiv zlog dvojnika je izvorno iz mitologije i često je viđen u književnosti, naročito u horror žanru (E.T.A Hofman, E.A. Po i drugi), a u svom uprošćenom obliku  se sasvim  uklopio u (super)herojski strip zbog mahinejske postavke tog žanra tj. stalne borbe dobra protiv zla.  Naravno, superheroji su , između ostalog, nastali iz avanturističkog stripa i palpa tako da su zlikovci po ovom kalupu nisu ekskluziva među kostimiranom ekipom. Na primer, mnogi Bonelijevi protagonisti imaju svoje dvojnike (Zagor, Dilan , Brendon, ...) No, da se vratimo na Betmena. Njegova galerija zlikovaca broji barem nekoliko zlih dvojnika kao što su Owlman, Catman, Wrath, Prometheus, itsl.

Dvojnika je itekako bilo, a šta nam novo donosi Tomlin? Ovakve priče se obično završavaju tako što Betmen ponovo uspostavi svoju reputaciju  tako što razotkrije dvojnika i dokaže da nije kriv za njegova nepočinstva, ali ovde to nije slučaj glede skidanja krivice.  Ovde je Betmenov status quo ostao prividno uzdrman , ali treba imati u vidu da je tako i počeo. Ova verzija Betmena nema prećutnu podršku policije, na poternici je , nema bukvalno nikakve saveznike, a svi ga doživljavajju kao napast jer pravi više štete nego dobrog. Razlozi za ovo su pobrojani već u prvom broju. Kao simbol je okaljan, ali i pre toga je imao blatnjavu reputaciju, pa mu ovo ne menja stvar u tom smislu. Dakle , šta donosi Tomlin? Pa gotovo ništa, mada mu to nije bila namera. Zaplet služi samo da bi Betmena naterao da ode kod psihijatra. 


 

Cela ova storija je nastala kao odgovor na mim tipa ,,Bruce Wayne would rather dress up as a bat and beat people than go to therapy". Svrha toga je da Brusa stavi pred nekog ko ga neće tapšati po ramenu nego ga suočiti sa nerazumnošću takve misije  i opasnošću koje izaziva po društvo i sebe. Šteta što iz toga Brus , poput ovog čitaoca, ne izlazi mnogo pametniji. Nije neka novost da se bi se morao  lečiti od PTSP-a i da bi više doprineo Gotamu drugim vidovima angažovanja (npr. socijalnim radom ). Sve ovo je još davnih dana, pre više od 40 godina, poentirao jedan od tvoraca modernog Betmena, scenarista Deni O`Nil tokom sada već legendarne saradnje sa  crtačem Nilom Adamsom na tekućem Betmen serijalu. Autori su kasnije u manjoj ili većoj meri naglašavali Vejnovu filantropiju kroz rad porodične firme i povezanih fondacija, pa i njegovog ličnog angažmana  u rehabilitaciji osuđenika.

Što se O`Nila tiče, ovde viđamo njegovu doktorku Lesli Tompkins, ali u drugačijem izdanju. Podsećanja radi, doktorka Tompkins je svoj život posvetila socijalnom radu sa  stanovnicima slamova, njena misija je resocijalizacija nasuprot Betmenovoj represiji. Tomlin je njenu ulogu, na žalost,  sveo na običnu psihoterapeutkinju. Ah, tu je i ejdžizam i blackwashing, pošto ovo nije  Tompkinsova koju očekujete, jer se radi o  znatno podmlađenoj crnkinji. Ove dve stvari mi manje bodu oči od nerazumevanja suštine njenog karaktera. 



Od originalnih  likova imamo novo lice u GCPD-u.  Detektivka Bler Vong svoju traumu i prateću agresivnost kanališe u policijski rad , pa je društveno prihvatljiviji odgovor na nepravdu od protagoniste. Ostaje žal za time što scenarista nije bio inspirisaniji pa da se malo više bavio izgradnjom ove ličnosti i  njenom stranom priče izvan  rada na terenu.


Ovaj strip vredi čitati najvie zbog Sorentinovog odličnog grafizma. Andrea Sorentino se najpre bavio dizajnom i ilustrovanjem dok se nije vratio svojoj prvoj jubavi - stripu. Čitaoci ga najviše prepoznaju po naslovnicama i stilu iz nagrađivanog stripa Gideon Falls, koji imate i u domaćem prevodu izdavača 300 Čuda. Za razliku od Gideon Falls-a , naslovnice su mu manje konceptualne, više teže ka ispeglanom mejnstrimu ali , ne skroz.  Nije pribegao banalnom rešenju tipa pokazivanje radnje iz stripa, nego je već prvom naslovnom prikazao noseću temu ove storije. Njegov stil crtanja karakterišu jake linije praćene podjednako jakim  tušem, pošto tuševe radi sam, kao i  frenetičan tempo akcionih scena. Sorentino čitaocu dočarava osećaj koji imaju likovi u određenim uzbudljivim momentima tako što tablama odražava perspektivu učesnika. Primera rad, secka kaiševe kako bi pokazao suženje svesti u afektu, ,,drma" table tokom turbulentnih jurnjava,  pravi dijagonalne table prilikom pada i sl. Proporcije likova su realistične, a realističnost ističe još tako što uokviruje delove delove tabli kako bi ukazao na sitne ali bitne detalje neke scene (povrede, pukotine, finte, udarce itd.) Dakle , Sorentino često odstupa od standardnog rasporeda tabli a vizuelno najuspelije su duplerice gde manje table umeće  preko jedne velike table koja ih spaja u narativnu celinu. Atmosferičnosti značajno doprinosi koloristkinja Belerova sa svedenijom paletom koja pojačava taj gritty izgled stripa. Boje joj prate osećaj koji scena zaziva. Kontemplativne scene boji prigušenom plavom i ljubičastom dok jarku crvenu koristi za naglašavanje haotičnosti i nasilja akcionih scena, ljubavi  i ponekih  sitnih ali bitnih detalja. Jasno je da su jake boje rezervisane samo za snažna osećanja i trenutke koji razbijaju monotoniju smušene svakodnevnice.

 

Sve u svemu Betmen: Dvojnik ne nudi ništa novo. Fin je ovo superherojski triler, ali ne mnogo više od toga. Bacio sam pogled na ovaj strip jer me je intresovala perspektiva koju nudi Tomlin kao neko ko ne dolazi  iz redova strip scenarista nego iz sveta filma. Svojevremeno se u tome oprobao Sem Hem (scenarista Bartonovog kultnog Betmena iz 89`) pa smo dobili klasik ,,Slepa pravda" (Blind Justice), ali Metson Tomlin za sada nije scenarista tog kalibra. Iako je objavljen u Black Label ediciji, u samom stripu nema nikakvog ,,sadržaja za odrasle"  niti velike autorske vizije, tako da je tu objavljen najverovatnije iz lukrativnih razloga.  Povezanost Tomlina sa predstojećim  filmom ,,The Batman" u kojem je bio uključen kao nepotpisani scenarista (uncredited), hajp oko  Betmena u izvedbi Roberta Patisona (obratite pažnju na  izgled protagoniste sa i bez kostima) i viša cena ovih stripova, dakle mamipara. Ovo nije tie-in, da ne bude zabune, a strip kao strip  je lako mogao proći u nekoj od regularnih edicija, doduše uz manje pompe i manje zarade. Tomlin je ok scenarista, ali Sorentinov crtež i Belerovin kolor su glavni povod za čitanje Dvojnika.

Ocena:



уторак, 30. новембар 2021.

Napoleon : Gospodar senki

 


Maloletna štićenica u ženskom internatu u Ženevi je izvršila samoubistvo. Alegra je  šokirana jer je zatekla svoju cimerku obešenu u kupatilu. Ubeđena je da zna ko je njenu drugaricu Izabel bacio u očajanje i zaklela se da će je osvetiti. U pohodu na tog zlikovca, neznajući nailazi na zloglasnog Kardinala. Može li Napoleon da je spase iz kandži osvete, ili će Alegra pasti pod uticaj gospodara senki ?

Gospodar senki se nadovezuje na  epizode ,,Stakleno Oko" i ,,Priča o Alegri", pošto se u ovoj epizodi susreću Napoleon, Kardinal i Alegra.  Atmosfera epizode naginje više ka prvoj nego drugoj, u smislu da je mnogo bliža krimiću nego fantastici. Iz prethodnih brojeva smo saznali da protagonista ima pristup svetu mašte koji je svojevrsna ravan ravan postojanja kojoj mogu pristupiti i međusobno komunicirati naročito  ,,osetljive" osobe. Ovog puta ta komunikacija ostaje u zapećku jer izleti u iracionalno  ustupaju mesto uobičajenoj detektivskoj dedukciji.

Kardinal je nezanimljiv kao zlikovac i kao lik uopšte  jer je  jednodimenzionalan. Osim što je amoralan i nemilosrdan, on nema neku motivaciju za zlo koje čini.  Simplističan arhineprijatelj koji je prosto  takav da bi bio antipod glavnom junaku. ,,Zlo radi zla" nije nužno loša karakterizacija  ako scenarista ima neki plan kako da to maksimalno iskoristi, ali kod Ambrozinija to nije slučaj pošto mu pribegava iz lenjosti.Na njegovom mestu je mogao biti bilo koji potrošni zlikovac, prosečan gangster ili plaćeni ubica a da se ne primeti neka razlika. Ovo se može primetiti kod skoro svih antagonista u ovih 10 brojeva, doduše  Ludi Barakan je ispao malo zanimljiviji u svom nerazumljivom fanatizmu. U svakom slučaju, ovde je uloga Kardinala malo drugačija jer predstavlja iskusitelja odnosno podstrekača pošto navodi malu Alegru na ubistvo iz osvete. No , ovo mu ne pomaže kao liku, jer je njihov susret slučajan pa ostaje zamenljiv.


Što se tiče Napoleonovog trademark preplitanja stvarnosti i mašte, u ovoj epizodi je to ispalo na štetu mašte. Priča o Turu Gospodaru Senki je interesantna varijacija na temu greha, ali bi bila mnogo efektnija da je drugačije obrađena. Ambrozini čitaocima objašnjava veoma očiglednu metaforu umesto da ih pusti  da sami izvuku svoje zaključke, a još im  dodatno utuvljuje u glavu poentu transformacijom Kardinala u zlog bika iz predanja. Na kraju čitavu stvar racionalizuju Napoleon i Dima dok bistre o slučaju, ako nekako  već niste primetili x puta ponovljenu poentu. Once you go black, there`s no going back! Da maksimalno pojednostavim autorovo (već jednostavno) gledište.  Nije to loše,  ali sam Napoleon se ne pridržava tog principa pošto vidimo da je lak na obaraču.


Ako vam se čini da su likovi u ovom broju dosta suzdržani i hladni, to je jer nemaju naročito izražajna lica. Da je u pitanju samo protagonista ovo bi bilo razumljivo, pošto je naglašeno intorvertan, ali to vidimo kod gotovo svih likova izuzev Alegre i  imaginarnih prijatelja. Ambrozini je takođe sklon tome da kuburi sa proporcijom. Ovo nije odma očigledno, ali čim se neko od njegovih likova dohvati oružija šake im odmah postau prevelike. No to nije sve, vrhunac  je  početak epizode gde u kockarnici vidimo šesnaestogodišnjakinju koja izgleda kao da ima 30 godina. WTF?  Karlo Ambrozini je solidan  kao crtač, ovo mu nije najbolje izdanje,  ali kada bi na osnovi ovih 10 epizoda napravili rangiranje ispao bi pri dnu liste u sopstvenom serijalu.  To nimalo ne čudi pošto su Napoleona crtali majstori kao što su  Kazertano, Bačilijeri i  Del Vekio. Dno liste je rezervisano za Đulija Kamanjija (videti pod ,,Ludi Barakan").

Ocena:


 


среда, 24. новембар 2021.

Manje čovek


Režija : Hempton Fančer

Scenario : Hempton Fančer i Lu Mekriri (roman)

Hemptona Fančera mnogi znaju kao koautora filmske adaptacije kultnog Blade Runner-a, manje ga znaju kao glumca , a najmanje kao reditelja. Ovo poslednje je iz prostog razloga što je režirao jedan jedini film. Jedan ali vredan!  Znate li za film ,,The Minus Man"? Siguran sam da je odgovor na to pitanje jedno veliko NE, ali budite bez brige pošto je ovo film za koji malo ko zna. Te 1999. godine  je prošao skoro nezapažen kod publike, sa retkim recenzijama u novinama, a ni vremenom nije dobio na gledanosti. Šteta za publiku pošto je ovaj film sasvim nepravedno zapostavljen.Fančerov The Minus Man je adaptacija istoimenog romana autora Lua Mekriria i više od toga.

 Ovo vam je film koji izbegava sve klišeove psiho-ubica podžanra na način koji se retko viđa. Nema jurnjave, pucnjave, krvopljusa, naglog obrta ni genija među pandurima. Već čujem kako neko dobacuje komentar tipa : ,, Pa,  čega ima koji moj ? ". Na to odgovaram sa : Ima satire (bez satare), crnog humora, misterije  i zaista urvnutu perspektivu protagoniste.  Da,  Fančerov film je potpuno atipičan ako ne i najneobičniji izdanak ovog podžanra. 

Bio je fin i javljao se komšijama.
 Van Sigart je napadno običan, tako banalo svakodnevan dopadljiv vetropir, bezbrižan kao dete u telu odraslog čoveka,  ali samo na prvi pogled. Ispod iskežene maske normalnosti se krije prefrigani serijski trovač koji pronalazi nesrećnike sa takvom lakoćom da je gotovo natprirodan. Ubeđen je da ih privlači kao moljce svetlo, a nimalo ne  bi bilo teško zamisliti da ga neka zla viša sila podržava u tome. On svoje žrtve ne sili  nego ih zatiče na rubu ambisa i poturi im jedno piće kako bi prešli preko ivice.

Od toga što radi je još strašnije što ni sam ne zna zbog čega to radi. Kod ovakvih ovakvih likova obično nalazimo  nekakav uzrok ili makar nagoveštaj korena njihove patologije, međutim to nije slučaj sa Vanom. Kod njega nema baš ništa. On  ne samo da je potpuni stranac drugima, nego i samom sebi. Iza osmeha i praznih reči postoji samo užasna zjapeća praznina. Ima nekakav tračak nalik savesti u vidu dvojice izmaštanih pandura koji ga ispituju u nekakvom kvazikafkijanskom procesu koji vodi u svojoj glavi, ali njima daje isto što i ostalima - ništa.

Verovali ili ne ovu osobu tumači Oven Vilson! Baš onaj vedri, bleskasti, večito nasmejani  plavušan iz komedija ,sa ili bez elemenata krimića, porodičnih filmova  i ljubića.Ovde je manje više isti kakvim ga pamtite, iako je iz doba pre nego što se profilisao za pomenute tipske uloge iz ranih dvehiljaditih sa kojima ga gledaoci najviše povezuju. Sve njegove everyman crte ovde dobijaju obrnut predznak pošto je odličnim kastingom iskorišćen za ovog neobičnog zlikovca. Vana Sigart kakvog vidimo je teško zamisliti u izvedbi drugog glumca, a po mnogo čemu je kreacija Fančera. O tome ću više malo kasnije. Ovo ipak nije samo film o njemu, nego o ljudima koji ga okružuju.

 

Meštani  gradića  u koje je put naneo ovog lutalicu su pomalo slično njemu, spolja gladac a iznutra jadac.  To se najviše odnosi  na prividno skladni bračni par kod kojih Van dolazi kao podstanar, ali i na sporedne nevesele likove. Durvini žive američki san, ali samo na prvi pogled. Toplina njihovog doma je samo kulisa iza koje vidimo duboko nesrećne ljude koji životare u krhotinama svojih snova. Ćerkin odlazak iz porodičnog gnezda nisu prežalili a jasno je i da nije ispunila njihova očekivanja (čitaj zablude) . Zlosrećni bračni par tumače sjajni Brajan Koks (aka prvi Hanibal Lekter) i Mercedes Ruel.  Njih dvoje nisu samo žrtve za nekog ludog kasapina, kako to obično biva u sličnim filmovima, već sasvim dopadljivi i pomalo čuknuti ljudi od krvi i mesa.  U nekom drugom filmu njihova zajednička hemija bi imala drugačiji ishod , ali ovo nije taj film.

 

Šta me snađe?

Jasno je zbog čega se Van prikačio za njih, ali ako malo bliže pogledate njegove ,,nasumične" postupke (naročito ono premeštanje ćerkine fotografije ), stiče se utisak o vrlo suptilnoj manipulaciji koja je pogodila Daga Durvina pravo u mesto gde je najslabije zavaren. Đavo je u detaljima, a Van Sigart je podmukao van pameti.  Fančer ovaj  potez  provlači pred gledaoce na jedva primetan način, tako da oni manje obazrivi neće ni primetiti ovaj dijabolični trik . Možda ga uočite, ali  opet niste potpuno sigurni da li ga je zaista izveo ili je to ipak slučajnost. Fančer u ovom filmu  troluje gledaoce tako što skoro ništa ne otkriva, nego  ostavlja mrvice skrivene u naizgled običnim svakodnevnim događajima.

 

 

A ta svakodnevnica je pozornica površnosti i taštine.  Među stanovnicima ovog, a verovatno i vašeg, mesta nema duboke pa ni smislene povezanosti van toga što žive u istom naselju. Život im se iscrpljuje u uobičajenim malim dnevnim ritualima a nedostaje im iskrenost. Zbog takvog života po inerciji oni ne primećuju lisicu u kokošinjcu. Ovo se najviše vidi kroz pomalo komične dijaloge između Vana i kolega sa posla, kao i ostalih iz njegovog neposrednog okruženja. Bukvalno im daje samo opšta mesta i potvrđuje njihova uverenja a oni to ladno ne shvataju. Taj vašar taštine je zabavan ali u jednom segmentu ode baš predaleko pa mu devojka koju je juče upoznao maltene jede iz ruke. Ferin, koju tumači Dženin Garofalo,  se baš odlučila da ga osvoji ali  bi njen lik zbog svojih godina  trebala imati makar predstavu o emotivnim odnosima, tj. primetila bi da nešto sa Vanom nije u redu. Tu sleduje WTF momenat koji neću spojlovati ali mogu reći da je došao niotkuda. Ko pogleda, znaće na šta mislim.


Mada, ovo bi mogao biti zaostatak iz Mekririjevog romana  koji se , sudeći po malobrojnim intervjuima i prikazima,  razlikuje od filma najviše u jednom bitnom detalju. U romanu je opisana prošlost antagoniste, ili makar njeni delovi, tako da je bliži konvencijama od samog filma. Odsustvo tog whydunit-a je čar ovog filma. Osim toga, sniman je stilom koji bi nepažljive gledaoce i one koje slučajno nalete na njega nakon uvoda sigurno zbunio. Rađen je u duhu drame, a pojedine scene poput bezbrižnog odlaska na plažu stvaraju osećaj romantične komedije. Taj utisak  pojačava mekana muzika koja kao da je iz ljubića.

Pisac je prisutan

The Minus Man je film koji je poput protagoniste prošao ispod radara. No  ovo je i otrežnjujuć film a sopstvene radare nije loše proveriti sa vremena na vreme. Valja se ponekad osvrnuti oko sebe i dobro razmisliti o ljudima koji vas okružuju. Ne zbog toga što ćete primetiti čoveka manje, što nije isključeno, nego da  uočite da li je neko manje čovek.

Ocena:




недеља, 31. октобар 2021.

Komadići srebra

 


Betmen i strava su oduvek išli ruku pod ruku. Pogledajte samo njegove najranije avanture u stripovima iz tridesetih godina minulog veka. U njima ima vampira, crnih magova, vukodlaka itsl. Naravno, to ga ne čini horor stripom, ipak je on prvobitno bio nalik  palpu  a potom superherojskog karaktera. No bilo je autora čiji su su radovi više vukli ka hororu, sa ili bez natprirodnog elementa. Sve i da odstranite te karakondžule iz Betmenove ,,galerije zlikovaca" opet ostaju manijaci, i to puno njih. Ovaj kratak fanovski strip dvojice profi autora iz Glazgova , Džona Liza  i Ijana Lorija je novi dodatak njihovoj ,,crnoj beležnici" tj.  tematski nastavak njihovog prošlogodišnjeg stripa  ,, Korespondencije slamom " (Correspondence in Straw). 


Niste čitali?  Šta čekate ?  Pročitajte i vidite  šta se dešava u onim situacijama kada  manijaka ne skembaju na kraju stripa. Tema ovog broja je Dvostruki. Autori vode antagonistu u pravcu koji njemu nije baš svojstven, bliži je Murovom viđenju Džokera. Ako znate ono o ,,jednom lošem danu" shvatićete o čemu pričam. Bilo kako bilo, spremite se za strašan susret sa ubicom podeljene ličnosti. A možda i nije toliko podeljen?  U svakom slučaju, zaslužuje vašu nepodeljenu pažnju jer pokazuje odlično vladanje kratkom formom. Stil, tempo i naracija koji su  podređeni nameravanom efektu - strahu. Ako znate šta vam se sviđa , ne morate bacati novčić.

уторак, 26. октобар 2021.

Neke odgledane serije

 Doom Patrol - druga sezona


 

 Tema ove sezone je roditeljstvo, preciznije odsustvo jednog ili oba roditelja i posledice koje povratak u tu ulogu , makar u pokušaju, ima po kasniji život potomaka i roditelja.  Negativni čovek je ovde kroz flešbekove prikazan kao  gej osoba u neiskrenom braku koji ima samo privid skladnosti, neko ko nije izašao iz proverbijalnog ormara i lagao sebe da treba i može opstati u takvim uslovima zarad dobrog statusa u službi ujka Sema. Ovo nije neka novost, jer se u prošloj sezoni suočio sa time, odnosno taj ,,negativni duh" ga je naterao na to, ali ga prvi put vidimo kao  nesavršenog roditelja a potom kao odsutnog. Robotman odnosno Klif je naravno infantilan , big surprise, i impulsivan, a u slučaju Džejn vidimo drugačiju varijantu odsustva roditeljstva,  konkretno izopačenu verziju istog u vidu  silovanja i iživljavanja koje je pretrpela od oca dok je keva (ne)prisutna  kao ćutolog koji trpi i gura pod tepih  to zlo u kući. Ako vam se dovde sve čini poznato , sasvim se u pravu. Sve ovo se vidi u prvoj sezoni, doduše iz malo drugačije vizure. Naravno , ne očekujte temeljno obrađene niti preterano ubedljiva razrešenja ovih problema jer je ovo ipak nije ozbiljna već zabavna serija. Nivo te zabave je u ovog puta na žalost u blagom padu jer se serija ponavlja. Dobra strana ovoga je da se  nastavlja  sa uspešnom formulom : smešno + tužno + čudno. 

Gluma je na istom nivou kao u prethodnoj sezoni. Produkcija ponovo špara tako da ponovo vidimo kako iste likove pretežno glume dubleri dok im ozbiljniji glumci pozajmljuju glasove i tek povremeno se pojave na ekranu. Ovog puta to vidimo to  i kod jednog negativca, pošto ulogu  Doctor Tyme (da tako se piše) takođe dele dvojica glumaca.  Na sreću gledalaca jedan od ključnih likova čudnog Doom patrol tima je ovog puta prisutniji. Najveća zvezda, što glumački što scenaristički, ove sezone je Timoti Dalton u ulozi ludog naučnika Najlsa Koldera. Ovog tipa je lako zamrzeti, zbog otkrovenja sa kraja prošle sezone, ali je teško nemati razumevanja za njega zbog toga što je svoj lični pakao popločao dobrim namerama. Najls u sebi objedinjuje mnogo protivrečnosti, što se osim kroz njegov karakter vidi u njemu svojstvenom pristupu nauci (bosanskom loncu okultizma i empirizma). Dalton ga zbog toga glumi kao osobu koja je istovremeno ozbiljna i apsurdna, a pride živi u nebuloznom svetu. Najls je takođe odsutan kao otac, a ćerku Doroti drži pod staklenim zvonom. Pa dobro , da je vaše dete mutant sa kapacitetom da uništi čitav svet , šta bi ste vi radili?  Ulogu male Doroti prilično dobro tumači Ebi Monterej (Abi Monterey) koja je inače mlada pozorišna glumica a ovo joj je debitantska uloga na tv-u.  U seriji je izvela sasvim finu muzičku numeru , kojoj  se naravno pridružila ekipa ,,denijevaca" (gledaoci znaju zašto). Sve što je u prvoj sezoni bilo novo i neočekivano, sada je već poznato i pomalo predvidivo, tako da je serija u laganom padu. Tome doprinosi  manjak interesovanja publike i pandemija , pa tako ova sezona ima svega 9 epizoda ( od prvobitno napisanih 10), mada kraj nije naprasan nego se sezona završava uzbudljivim cliffhanger-om.

Ocena: 7/10


Ti- druga sezona


 Šta ono beše glavni problem prve sezone ove serije? Ah, da - neuverljivost. Očekivao sam da će serija nastaviti u istom maniru ali desilo se nešto nepredviđeno. Odvrnuli su ga na 11 u drugoj sezoni! Ludi  Džo se ponovo izvlači uprkos  razumu, ali ovog puta to igleda kao srednji prst uperen u iole razumnog gledaoca. Seli se u Los Anđeles i ne samo da nastavlja trend  ubijanja  bez ikakvih posledica, nego udara na svet visokog društva, organizovani kriminal i crno tržište bez problema. Kanda su u ovoj seriji panduri, krimosi i manje više svi ostali operisani od mozga pa ne kapiraju da je ludak među njima. Ovog puta čak ni to nije najveći problem. Kako? Tako što se ludi Džo spanđao sa podjednako apsurdnom psiho devojkom koja je isto tako nevidiljiva za organe gonjenja i zdrav razum. Shvatam  da svaka vreća (možda) nađe zakrpu, ali ovo što su scenaristi napravili od serije, i tog odnosa ,  je toliko neubedljivo, bolno glupo i van svake pameti da ne vredi ni nabrajati sve nelogičnosti. Recimo da ih ima toliko da se može napuniti ceo hangar. A tek uvrnuti porodični odnosi , kosturi u ormarima  i činjenica da se skoro sve dešava  u gradu gde kamere  vise na ama baš svakom ćošku. Ovog puta je sasvim jasno da koscenaristi  nemaju pojma šta hoće od serije. Prema sinopsisu romana na kojem je ovo (ne)delo delimično bazirano, vidi se da autorka ipak apostrofira da leševi kada tad isplivaju (ne zove se džaba Hidden Boddies) na površinu. Ne kažem da serija mora biti realistična, može se ići u sasvim drugu krajnost bez ikakvih problema. Ovo je mogla biti satira, međutim Ti je serija koja uporno pokušava da ubedi gledaoce da su ovi karikaturalni likovi, odnosi i situacije mogući. Ti hoće da bude psihološki triler ali nema dodira sa stvarnošću.

Ocena: 5/10

Star Wars : The Bad Batch 


Rat Klonova je završen. Pod tim ne mislim samo na to da je izemitovana poslednja sezona serije , nego i da je kraj svega što je valjalo u vezi sa njom. Umesto povremeno kompleksnijih narativa i likova, franšiza je u ovom izdanju devalvirala na najobičniji dečiji crtać. Znam vrlo dobro da je i Rat Klonova  pa i čitava filmska franšiza Star Wars u osnovi namenjena za decu i mlade, ali je Rat Klonova za vreme Filonijevog vakta ipak pretendovao na nešto više. Od momenta kada je (skoro) sve konce preuzeo Dizni, o takvim aspiracijama se može samo sanjati dok je realnost ove serije u dometu ,,Pobunjenika". Znači  slabo. Samo bacite pogled na početak ove serije i njen tretman famoznog ,,naređenja 66"  u poređenju sa istim iz poslednje sezone Rata Klonova i biće vam jasno da  je sve postalo preterano kid friendly.   Sa ovakvim urednicima nikada se ne bi napravila jedna ,,Darkness on Umbara" , ili  ,, The  Jedi who knew too much" a da ne pominjem ostale velike epizode i podzaplete. Ova ekipa glavnih likova nikako ne može da drži pažnju na duge staze. Dovoljno je shvatiti da je  ovde najbolja epizoda ona sa Ked Bejnom iz prostog razloga što je tu preoteo seriju od tipskih protagonista. Skoro sve epizode su varijacija na temu male grupe vojnika protiv nadmoćne okupatorske vlasti. Zvuči poznato, zar ne? Nisam mislio na partizanske serije tipa ,,Otpisani" (iako je prva sezona ove serije upravo to,  ali u ruhu sf-a) nego na ,,Pobunjenike" (Rebels).  Zamenite glavne likove te serije sa modifikovanim klonovima i to vam je to. Čak je i animacija rađena prema tim modelima tj. u istom stilu. Nije ovo loša animirana serija, ali mi je dosadna jer očigledno ne spadam u njenu ciljnu publiku.

Ocena: 6/10

четвртак, 30. септембар 2021.

Himera


Serevan je svet okovan ledom, planeta na samom obodu tehnološki naprednog Himerskog carstva koje broji više od dve stotine planeta. Na Serevanu gotovo da nema života osim u velikim rudnicima tritijuma gde rudari po čitav dan dirindže  kako bi obezbedili resurse za vlast. Život u ledari je težak i surov, ali nekima je to jedini način opstanka dok je za pojedince ovo mesto gde odlaze kako bi nestali. Sara Džaning spada u ovu drugu kategoriju i provodi dane lomeći led kako bi sakrila nešto veoma neobično. Tajna koju ona krije je toliko bitna vlasti Himere da su na prvu dojavu poslali vojsku  skroz u ovu ledenu nedođiju kako bi nju priveli na ispitivanje. Vidi se da ta tajna nije nimalo bezazlena, ali isto se može reći i za Saru.

Ovaj kratki animirani film je proizveden davne 2003. godine kao završni rad polaznika čuvene DAVE škole za digitalnu animacija i specijalne efekte, a rađen je prema motivima iz prva dva broja istoimenog mini-serijala scenariste Rona Marza i crtača Brendona Pitersona. CGI iz ranih dvehiljaditih nije baš najbolje ostario, ali su režija, muzika i glasovna gluma sasvim pristojne. Ovaj filmčić od šest i po minuta je u suštini samo promocija stripa, pa ako vas zanima ova priča onda je najboje pročitati izvorni sf strip. Ima jedna strana ove storije i stvarnog života  koja je i iz ovog filma sasvim jasna.  Posebnost je dar i prokletstvo. Ponajviše je ovo drugo jer posebnima sleduje osveta proseka.

понедељак, 27. септембар 2021.

Druid

 


Tokom devedesetih Marvel je pokušao da lansira horor ediciju nazvanu Čudne Priče (Strange Tales) kako bi parirala Vertigu koju je radila   konkuretska kuća DC . Čudne Priče jesu izvorno staru Marvelov naslov, ali novo viđenje je imalo za cilj da reinterpretira njihove likove iz miljea strave i užasa za stariju publiku. Doktor Druid , neobičnog li imena, jeste potekao iz takvih stripova, ali ne treba zaboraviti da on nije bio tek neki opskurni lik nego stalni član  Osvetnika od 1982. do 1988. godine. Mlađima, koji najverovatnije nisu čitali ove stripove, će verovatno biti teško objasniti kako je neki naborani proćelavi mag bio član omiljene im grupe zategnutih, nabildanih i doteranih avendžersa. No čitaocima ovog stripa nije toliko bitno ko je on bio nego ko ili šta on postaje. Voren Elis zapravo nije prvi koji je osvežio ovog lika, tu su pet godina pre njega uradili bračni par Roj i Danet Tomas u stripu Avengers Spotlight br. 37, a Elis se pomalo nadovezuje na jednu  narativnu nit iz te priče (Druid kao neuspeli Doktor Strejndž), ali ovaj strip nije deo tog kontinuiteta. Druid je zapravo tematski nastavak Hellstorm-a , naslova koji se nije preterano proslavio ali je ipak izdržao do 21. broja i nakon dosta godina je 2018.  reprintovan u omnibus izdanju zajedno sa Druidom.

Drudizam po Vorenu Elisu

Iako se strip zove Druid nemojte očekivati previše o stvarnom druidizmu , jer  autorova obrada ove teme ni izdaleka nije realistična niti to pokušava biti. Ali ko kaže da mora biti? Zar nije veća čar u izmišljanu? Pročitao je Elis neke knjige o druidima , sam kaže da se spremao oko mesec dana , nabacao je neke reference i ponešto predanja, ali suština mu je u šokiranju publike. Najbolje je to sam opisao u kolumni na kraju prvog broja (koja 100% sigurno nije reprintovana) gde kaže : ,,Listen , Druids burned more people than Torquemada, stabbed more people than Ted Bundy, had more politico-religious clout than the Pope and Ayatollah Khomeini combined, and did not go in for  crystals and New Age stuff ina a big way. Druids scared the living spit out of people." Uvodni broj ima svoju manju dozu šokova ali kako strip odmiče, ima ih sve više i više do trenutka koji je možda najšokantnija scena koju sam video u Marvel stripovima. Neću spojlovati kako ne bi ubio efekat , ali tiče se izvesnog veštačkog božanstva.

Poniženje

Ovaj Doktor Druid je u suštini samoprozvani druid, tip sa nešto okultnog znanja i omanjim moćima koji je na prevaru došao do poseda i okupio oko sebe grupije. Lažni druid jednog dana toliko obrukao da odlučuje kako neće više biti gubitnik, iz malog mozga vadi neka sećanja predaka koja su mu se javila rano u karijeri  i započinje ritual transformacije. Ispada da zaista pripada lozi druida i nekim čudom  prastari keltski bogovi ovog smutljivca preobraze i podare mu izuzetne natprirodne moći uz vizije i sugestije njihove istinske svrhe. Uz to mu tope salo, sređuju frizuru i daju mu kul tetovaže. Kanda keltska božanstva vole sve što vole mladi. Uviđavni neki entiteti , zar ne ?  I šta njihov novi prvosveštenik čini sa novostečenim moćima ? On počinje da divlja kao neki ugaženi i odbačeni tinejdžer koji je preko noći stekao supermoći i sada će svima da se sveti u fazonu . ,, Dosta je bilo ponižavanja ! Niko me više neće pobediti ! Ha ha ha ha !". Da, baš ovako bi govorio sredovečni mistik,  proučavalac okultnog i psiholog pride(!). Tu je kraj prvog broja , a  dalje sledi   ,,druidovo" nepotrebno iživljavanje nad nedužnima. Počinje od sopstvene ekipe, od čijeg raspitivanja idalje zavisi uprkos navodnoj izoštrenoj percepciji, potom ubija random taksistu jer mu se može itsl. Ovakva karakterizacija možda deluje čudno ali je manje-više u skladu sa tadašnjim grim and gritty stavom u američkom mejnstrimu. Dovoljno je baciti oko na reklamu pri sredini strip na kojoj se mršte Hulk, Panišer i Ghost Rider. Nuff said! Srećom po čitaoce, ovaj lik i čitava priča se ne svodi samo na to, postoje trenutci  kada protagonistin preterani gnev ima smisla gledajući iz njegove sumanute vizure. Konkretno mislim na trenutak kada se Druid kao agent  praiskonskih entiteta  okrene protiv lažnog božanstva i lažne stvarnosti. Koliko god bi  rezultati toga bili bizarni oni, jesu u skladu sa vizijom sa početka stripa. No , neću više da spojlujem.  

Novopečeni moćnik i novoisprženi leš

Uvodna rečenica isuviše vuče na početak Hellblazer storije ,,Opasne Navike", koncept preporoda i nove ekološke svesti liči na Stvorenje iz Močvare , jedna od sporednih likova je maltene luda Džejn iz Doom Patrole itd. Kanda je Elis pozajmljivao štošta iz radova  kolega iz tzv ,,Britanske invazike" američkog stripa. Suviše je lako pronaći  mane ove storije, ali treba imati u vidu da su Vorenu  Elisu tokom rada marvelovci svezali  ruke. Druid je počeo kao on-going serijal a usput je naglo sasečen i pretvoren u mini serijal jer je Marvel tada 95` bio pred bankrotom (zvanično će bankrotirati krajem 96`) a Hellstorm i Druid nisu privukli čitaoce. Zato nije ni mogao da razradi ideje načete u prvom broju na zadovoljavajući način. A nije da su mu falile.  Keltska božanstva, eko-terorizam, tzv ,,Suva akademija" i njeni predvodnici tj. glavešine (bukvalno), skrivanje stvarnosti od čovečanstva itsl. Elis je uprkos korporativnim ograničenjima  uspeo da ovo kratko i čudno putovanje završi na takav način da sve deluje maltene kao poduži crnjak o gubitniku koji bi hteo da bude igrač a ostane izigran. Šteta što makar peti broj nije proguran, što se nisu stvorili uslovi da ga provuče ispod uredničkog radara. Najavljivana je gozba...

 

Grafičko ludilo

Glavna zvezda ovog stripa nije Elis nego je to zapravo argentinski crtač  Leonardo Manko. Današnja publika ga zna po rafinisanijem stilu iz stripa Hellblazer, ali njegovi rani radovi su nalik stilu koji bi ste očekivali da vidite u magazinu tipa Metal Hurlant. Mankov crtež u ovoj fazi razvoja je razbarušen, ponegde nedovršen, ali sve osim čist i sterilan. On od početka bombarduje čitaoce izuzetnim spleš tablama i prizorima koji se retko viđaju. Mračnjaci su mu dibidus mračni, likovi mahniti, table psihodelične sa neobičnom i iznenando promenjivom perspektivom. Duplerice su mu praznik za oči, ovo kažem podrazumevajući da ste darkly inclined. Ako niste, onda ovo nikako nije strip za vas.  Ako je neko bio , možda je i ostao , kadar da iznedri najgnusniji ( čitaj najbolji) trenutak ovog serijala onda je to upravo Manko.  Ne kažem da je ovakav stil nešto neviđeno, može se praviti poređenje sa Semom Keith-om, ali čoveku naprosto dođe da se pojede što Manko ovakvih radova nema više. Posao na stripu Wervolf by Night mu je prekinut iz gorenavedenih razloga (bankrot Marvela). Što se Druida tiča, šteta što mu nije bilo dozvoljeno da prikaže (in graphic details) način na koji je Druid privremeno izgubio moći i naklonost bogova, nego sve  nešto izokola... No ipak su mu urednici zaposleni u family friendly Marvelu, a ameri glede stripa nisu baš evropskih shvatanja.  Kolorista Druida je Met Bruker alias D`Israeli, koji je u to doba bio tušer Sendmena, a ovde se kao kolorista ugledao na mrku paletu kakvu su koristili u Vertigu tih dana. Sve i da nisam znao da je ovaj strip počeo život kao delo za buduću vertigom inspirisanu ediciju, namera je jasna iz same estetike ovog stripa.


Ocena:


 


 

уторак, 31. август 2021.

Neki pročitani stripovi - letnja tura 21`

 

 Sajmon Mračni - prvi tom ( epizode 1-6)

 

,,Živi u tami, stiže ti po kazni. Sajmon, Sajmon Mračni" ! Strip počinje tako što nemrtvi (?) frankenštajnovski (super) heroj prekida sektaško pogubljenje u ruševinama spaljene crkve. Premisa Najlsovog i Hemptonovog stripa obećava ali se perspektiva ubrzo pomera ka  banalnijem ali pomalo uvrnutom krimi-proceduralnom uglu sa pratećim kliše likovima istražitelja. Ispada da je sekta zapravo neko veće tajno društvo ali njihova funkcija , osim kao antagonista,  je  za sada isuviše tajna za moj ukus a pride je nejasno kako ostaju ispod radara. Na stranu veze sa lokalnom policijom, ipak se  radnja  dešava u Gotamu. Da je neki gradić , pa još nekako mogu da prihvatim , ali baš u Betmenovom gradu ? Još da mu okolo jurca neka mračna spodoba koja se oblači kao fan Slipknota sa majicom ala Fredi Krugera ? Teško . Još i  deca pevaju prigodnu nabrajalicu o njemu (slobodan prepev sa početka teksta). Hemptonov stil crtanja najbliže  odgovara opis  mračni realizam. Pojedine table su maltene fotorealistične sa nemalim odmakom ka stravi u trenutcima kada to radnja iziskuje. Kad bi Gejdos bio darker, crtao bi kao Hempton. Ovaj strip je u suštini jedan pačvork poput samog protagoniste Sajmona. Umereno zanimljivo, videću kuda vodi kad-tad.

Ocena : 6,5/10

Zver - Riznica Bonelli br. 6


Krajem šezdesetih godina minulog veka Kalifornijom krstari serijski ubica a građanstvo potresa niz unakaženih leševa koje ostavlja za sobom.  Spletom srećnih okolnosti, ubicu su skembali policajci jureći ga zbog drugih krivičnih dela. Monstrum iz Sakramenta je uhvaćen i osuđen , međutim ovaj  slučaj nije baš zaključen. Ponovo se otvara čitavu deceniju kasnije jer se pojavljuju slična ubistva. Scenarista Bruno Ena ne donosi ništa novo ovom podžanru krimića, ali  priču je složio sasvim vešto. Ovde je veliki akcenat na slučajnosti, nejasnim tragovima, traljavim istragama i  nepouzdanim istražiteljima. Ovo poslednje se naročito odnosi na tzv ,,profajlere" čije profesionalne i ostale deformacije vidimo na primeru  agentkinje Partridž.  Granica između čitanja i učitavanja tragova je veoma tanka ako se koristite metodom koji je u osnovi neprecizan i nenaučan. A tu su još  lični demoni i fetiši... Siniskalčijev rad u ovom stripu je bliži Bonelijevom ,,kućnom stilu" nego njegovim ranijim  horor radovima na Dilan Dogu (npr. ,,Ubice Dolaze iz Mraka" , ,,Utvare"). Ovo je prvenstveno zbog tematike stripa , ali na momente ,  i sreću ovog čitaoca,  se vraća svom grotesknom crtežu koji podseća na ranog Brindizija. Siniskalči naročito briljira u prikazivanju euforije na licima zlikovaca u momentu kada izvršavaju zločine. Njegovi manijaci zaista uživaju u zločinu.

Ocena: 7,5/10


Prazni čovek - prvi tom ( epizode 1-6)


Tek posle čitanja ovog stripa čovek može pojmiti koliki je umetnik David Prior reditelj filma ,,The Empty Man". Zašto, pitate? Pa, zaista je potreban veliki umetnik da od ove gluposti napravi skoro pa odličan film. Fazon je u tome što film gotovo da nema veze sa stripom, osim premise koju je znalački razvio u pravom smeru. Koliko vidim Culen Bunn (!), da tako se stvarno preziva, ima nekih hvaljenih stripova koje nisam čitao. Možda sam ja baksuz pa nalećem samo na njegove krševe, ali posle ovog nemam nameru da to proverim. Priča je konfuzna, prepuna rupa (svih vrsta) i prosto rečeno nedokuvana. Šta je uopšte Empty Man? Virus, prokletstvo, natprirodno biće, vanzemaljac , ludilo ? Ne samo da se ovaj strip ne može razumeti, nego se ne može ni gledati. Kako ? Pa crtež Vanese Del Ray je potpuno odvratan i toliko nejasan da se ne može rastumačiti bez znatnog napora. Zamislite nedovršene karikature od likova sa izuzetno lošim proporcijama, praznim pozadinama i tablama koje su  mutne  i to naročito u ključnim hororičnim scenama. Major pass.

Ocena : 4/10


Abraham Ston : Radix Malorum


Ovo je početak nedovršenog serijala koji se nastavlja na grafičku novelu ,,Abraham Ston : Seoski Miš,  gradski pacov" koja je objavljena  i u Stripoteci. Ova epizoda broj je objavljena na stranicama  Stripoteke br. 999.  Staromodni mladić koga je nesreća navela na put u poročne velegradove, upao je u svet  političke intrige  rane filmske industrije. Kjubertov junak se susreće sa mutnim poslovima , licimerima  i hije(ne)rarhijom prefiganog ,,finog" sveta. Ovo vam je šablonska priča u kojoj dobar momak spašava koga stigne i shvata da nema ništa zajedničko sa visokosedećim bitangama. Abrahamova iskrenost i moralni kompas bi imali više smisla da nije bio u šemi sa guvernerovom ženom, te njegov čistunački stav na kraju stripa ispada licemeran koliko i ljudi koje prezire. U suštini, ovaj strip je zanimljiv samo ljubiteljima crteža Džoa Kjuberta, jer scenaristički ne nudi mnogo. Ima vrlo dinamičnih tabli od kojih su naročito dobre u delu koji prikazuje akciju na filmskom platnu. Šteta što ga Stripoteka nije objavila sa original naslovnicom (ovom gore),  jer je mnogo bolja od njihove i bliža suštini stripa.

Ocena : 6/10


уторак, 24. август 2021.

Poklon

 

Režija : Džoel Edžerton

Scenario : Džoel Edžerton

Sajmon i Robin su mladi bračni par koji žive na visokoj nozi. Odlučili su da promene svoje okruženje i izmeste se iz gradske vreve. Dok se upoznaju sa novom sredinom i  komšijama, sreću Sajmonovog prijatelja iz srednje škole. Njegov stari poznanik  počinje da ih zatrpava kojekakvim poklonima  i polako postaje nesnosno dosadan. Nenajavljeni gost  vremenom postaje nepoželjan, ali ne iz razloga koji očekujete. Ružna prošlost i neraščišćeni računi polako dolaze na naplatu.

Prevelika dostupnost i relativno mala kontrola bezbednosnih uređaja poput skrivenih kamera i bubica sparena sa (ponekad osvetnički nastrojenim) vojerizmom je dobra početna ideja za stalker filmove. Problem je u tome što je nemali broj takvih filmova odavno snimljen. Perfect Blue (ovaj je must see), Alone with her , My little eyes, Giant, Caché, Vacancy, Ratter itsl. Ima još gomila ali su ispodprosečni filmovi tipa The Boy Next Door, pa da ne dužim. Dakle na tu temu teško da se nešto novo može reći, tako da  na  rediteljima i scenaristima ostaje samo da budu što bolje zanatlije i uklope često viđane elemente u novo i koliko-toliko interesantno delo. Džoel Edžerton nije dorastao tom zadatku. Evo zašto.


 Najveći problem ovog ovog filma je atmosfera, jer je nema. Tačnije, pri početku možete naslutiti da je triler i manje više pogoditi u kom pravcu će se kretati, ali sve to odjednom nestaje i pretvara se u nekakvu umereno veselu epizodu limunada serije kakve možete videti na Fox Life-u. Fali uzbudljivih scena a  snimano je u stilu banalnih tv sapunica i to  onih koji se vrte oko životnih nedaća (yeah right) bogatuna. Bukvalno, ako bi na ovaj deo filma naleteli na tv-u nikako ne bi pomislili da se radi o trileru jer gotovo da nema napetosti, a sve što vidite je pogled kroz ružičaste naočare nekih tamo komšija na Hollywood Hills-u.

Nimalo mu ne pomažu potpuno neupečatljivi likovi i glumci koji su na autopilotu.Protagonista Sajmon bi trebalo da je lažovčina, ali to vidimo tek posredstvom drugih. Čovek bi pomislio da u ovom dobu prevaranata, botova, skotova, self-help gurua, advokata, političara,  i ostalih prodavaca magle nije teško napisati takvog lika na ubedljiv način jer materijala imate svuda. E pa Sajmon ispada tek nešto ubedljiviji od prosečnog šanera. Nikad ga ne vidimo u punoj snazi. Ne kažem da  mora biti na nivou Sola Gudmena, ali Edžerton je zaista mogao makar malo više da se potrudi ako je već zacrtao da mu protagonista bude prevarant iz visokog društva. Što se njegove uloge tiče, čudak Gordo je jeziv ali  ni približno  koliko bi mogao biti jer  poput Sajmona isto tako pati od ispraznog dijaloga i nedovoljno iskorišćenog potencijala. Što se tiče osvetoljubivih stalkera, Maks Kejdi koga je odigrao De Niro u rimejku ,,Rta straha" (Cape Fear) je alfa i omega takvog antagoniste. Ako niste gledali taj film, učinite sebi uslugu i odgledajte ga što pre jer sve što ovaj film nema, tamo imate in spades.

Rekoh li da je Sajmonova supruga Robin preterano naivna? E pa, preterano je naivna, toliko da neretko vređa pamet ! Koliko god mislila da je Gordo žrtva Sajmonovog iživljavanja, onog trenutka kada je saznala da je taj čudak-ludak kažnjen za otmicu deteta morala je staviti prst na čelo i razmisliti za koga se zalaže. Da stvar bude još neuverljivija, otkud Gordo može da se bavi privatnim obezbeđenjem ako je osuđivan? Eto još jedne rupčage u scenariju!

Slowburn trileri itekako postoje, ali ovaj film nije jedan od njih. Poklon je predugačak film sa nimalo štofa koji izaziva najgoru stvar koju film može izazvati - dosadu. Pošto bi ovaj film trebao biti triler, ovo je utoliko gore. Redutelj kao da se tek u poslednjih dvadesetak minuta filma setio da režira triler. Upravo taj deo filma isporučuje , onima koji dotle nisu zaspali ili batalili ovo, poentu čitavog filma , ali avaj to je too little and too late. Povrh toga je izuzetno nelogično. Ta dilema u kojoj film ostavlja protagonistu je nelogična jer : 1.) Sajmonu u rukama stoji potpuno neosporan dokazni materijal sa kojim bi bez ikakvih problema mogao otići u policiju, a Gordona bi skembali u vrlo kratkom roku. 2.) Iste dokaze bi van svake sumnje pokazao ženi, a sve i da to iz meni neshvatljivih razloga ne uradi opet bi istu obavestila policija. Time bi skoro sva intriga koju je izazvao Gordo čudak pala u vodu, a on bi završio u bajboku. 3.) Onaj neizvesni deo,  koji neću da spojlujem, se lako može proveriti u bilo kojoj medicinskoj laboratoriji. Dakle, Gordon se  Sajmonu  itekako  posrao u život, ali realistčki gledano sve bi mu se vratilo  poput bumeranga.

Možda se pitate otkud je ovako loš film pobrao velike rejtinge na ,,pouzdanim" sajtovima poput IMDB, Rottentomatoes itsl. Naslućujem da je razlog u tome što je ,,Poklon" koproducirao izvesni Džejson Blum osnivač produkcijske kuće Blumhouse koja stoji , između ostalog,  iza Netfliksovog hajpovanog đubreta Hush (2016) koji je isto tako dobio silne odlične rejtinge na istim sajtovima zahvaljujući  botovsko tastaturaškoj mašineriji. 

Ocena: 



субота, 31. јул 2021.

ZVP

 

 Sigurno ste videli  Betmena protiv Predatora. Niste? Šta čekate. Verovatno  ste videli Osmog Putnika protiv Predatora. Ako niste, tim bolje! Postoji i kratak film na temu okršaja Predatora i templara na  koji je ,uprkos skromnoj produkciji, bolje potrošiti vreme. Ako ste pomislili da ste videli baš sve što ovakvi filmovi nude, varate se. 

 Da je Zatoičijeva popularnost opala kasnije, verovatno bi se taj junak na zalasku svog filmskog života pojavio u parodijama ili ovakvim vs filmovima. To uopšte nije loša ideja ako se nađe u rukama pravog reditelja, kao što se ovde vidi. Kratak fan film profesionalnog reditelja i producenta  Junya Okabe-a  spada u onu malu grupu trejlera za filmove koje možete samo poželeti. ZVP odnosno Zatoiči protiv Predatora je parodija koja ima onu najbolju vrstu preterivanja - kreativnu. Sjajno je režiran u stilu chanbara filmova, ima odličnog vodećeg glumca Shun Sugatu  ( Iči ubica, Kill Bill,  Poslednji samuraj...) i izvanrednu kostimografiju. Što se kostima i šminke tiče, samo ovde možete videti nadrealne nindža ratnike koji kao da su ispali iz mašte Tima Bartona. Malo li je za jedan fan film?