недеља, 30. јун 2019.

Doom Patrol - prva sezona


Iako postoje već 56 godina, i predstavljaju preteče (da ne kažem original) superherojskih timova poput X-mena, Doom Patrol je široj publici  nepoznanica.To možda i nije loša stvar. Šačica cameo pojavljivanja u drugim animiranim serijama ne prikazuje  zajedničko ostvarenje Arnolda Drejka,Boba Hejnija i Bruna Permijanija na veran način.Izuzetak je skoro doslovno adaptiran the Last Patrol strip u seriji Batman the Brave and the Bold. Doom Patrol strip je više puta obnavljan sa zazličitim autorskim timovima u izdavačkoj kući DC Comics, ali kultni status je stekao krajem osamdesetih odnosno početkom devedesetih godina minulog veka kada je posao scenariste preuzeo Grant Morison.Čitavih 30 godina kasnije,upravo Morisonov rad na ovom stripu postaje predložak za seriju koja je emitovana na DC Universe streaming platformi.

Ko su članovi, i zašto se baš zove  Doom Patrol? Recimo da se tako zovu jer bi trebali da štite od pretnji po čovečanstvo.Pošto se želje razlikuju od stvarnosti,  može se reći i da su oni prilično doomed.Kao prvo,  oni nisu nikakvi  superheroji nego frikovi koji su opasni po sebe i okolinu a sticajem okolnosti poseduju određene moći.Oni naprosto ne funkcionišu u normalnom svetu izvan zidova zajedničkog doma.Za razliku od Ksavijerove vile koja deluje poput internata za mutante, Kolderova vila  je za njih utočište i mikrokosmos , mada ne bi pogrešili ako bi je nazvali ustanovom otvorenog tipa.Iako je vođa bande Najls Kolder prvobitno zamislio ekipu nadljudi, ono što je dobio više liči na grupnu terapiju za čudake.



Ono  što mi je kao gledaocu zapalo za oko je ograničen budžet serije , i dovitljivi način na se  izvršni producent Džeremi Karver izborio sa istim .Serija je , u pogledu glumačke ekipe, baš štedljiva. Primera radi, poznatiji glimci nisu sve vreme prisutni, odnosno vidimo ih vrlo malo iako su noseći/naslovni likovi.Timotija Daltona u ovih petnaest epizoda vidimo zaista malo, iako bi trebao biti vođa (Najls Kolder) ove bande.Međutim, to malo vremena pred kamerom je iskorišćeno kako valja pošto uviđamo bitnije strane Kolderove ličnosti.Kao drugo , dvojica glavnih likova su odglumljena zajedničkim naporima više izvođača.Mislim na Robotman-a i Negative man-a. Jedan tip nosi kostim i izvodi sve pokrete, dok ga drugi izvođač prati glasovnom glumom  nasnimljenom preko ovog prvog.Ovako nešto u igranoj seriji ne bi trebalo da funkcioniše, a ispalo je sasvim pristojno. Brendan Frejzer glumi bonehead šoferčinu u telu robota aka Klif Stil dok je Met Bomer inhibirani ufalšovani pilot Leri Trejnor.Pošto su oni očigledno sukpi za šetanje u kostimu, reditelj je to rešio na pomenuti način.Kako glumci ne bi bili svedeni samo na glasove, povremeno imamo upade flešbekova i snoviđenja gde ih zaista vidimo u ulogama naslovnih frikova.


Sa druge strane, imamo i nekoliko live action izvođača od kojih se posebno ističe Dajan Gerero u ulozi imenjakinje lude Džejn.Gererova ovde postiže ono što sam više puta isticao kao veliki plus u Podeljenom (Split) i Legion-u.Uspeva joj da istovremeno glumi više verzija sebe odnosno osobu sa višestrukim ličnostima.Možda će na oko delovati kao da Split, Legion , pa sad i Doom Patrol kopiraju jedni druge,ali zapravo je stvar obrnuta.Taj trope je izvorno vezan za Legion (iz New Mutants stripova)  pa je onda Morison smislio sličnu personu tj.ludu Džejn, a Split se pojavio više od 20 godina kasnije.U svakom slučaju , Gererova je uspešno predstavila nekolicinu persona.One su , kao u slučaju Mekavoja, prenaglašene ali  nontheless entertaining.



Glavni zlikovac aka Mr.Nobody  je ispao suviše mlak , ali ne zbog glumca Alana Tudika.On se solidno snašao u ulozi haotičnog zlikovca i naratora.Problem je što Karvernije hteo ili nije znao kako da ga pravilno uklopi u priču.Pokušao je da od njega napravi mastermind manipulatora (kao Shadow King ili Hanibal), ali bez nekog većeg cilja osim da razorkrije nešto što neću spojlovati neupućenima.Ne kažem da je to loše, kad se sve uzme to je itekako jaka osveta,ali  nije jasno zbog čega je toliko dugo čekao.Pogotovo nije jasno , kako ili zašto ne može iz Najlsove glave da izvuče ono što želi saznati.Ipak je Mr. Nobody prikazan kao telepata u neku ruku.Tu se baš vidi da je  Karver je  odbacio izvorni strip po kome Mr.Nobody bukvalno crpi zdrav razum svojih protivnika.Ovde se to ne vidi.U seriji je manipulator/telepata i svašta nešto, a Tudik ga glumi po uzoru na Džokera iz crtaća Eh, da je makar iz stripa!. Još gore je to što mu u poslednjoj epizodi ulogu zlikovca otimaju drugi.


Ko očekuje marvelovsku akcionu avanturu  koju serviraju u bioskopu, može odma da se okrene i napusti ovu projekciju.To se ovde ne služi.Iako zaplet na prvu loptu može delovati tako pošto počinje sa origin pričama glavnih likova, pa onda prelazi na nekakvu potragu za vođom Kolderom koga kidnapuje stari neprijatelj, on to ipak nije.Iz epizode u epizodu se postepeno zaranja u muke glavnih (frik) likova uz sve ludosti i humor koje sa sobon nosi nadrealni svet u kom žive.To ume na momente da postane naporno, deluje kao da radnja tapka u mestu ali nikad ne prelazi u patetiku.Karverova Doom Patrol serija je smešna, tragična i čudna.Baš tim redosledom.


Svi likovi  se bore sa ličnim demonima.Klif i Džejn se doživotno obeleženi nasiljem u porodici.Koren problema u oba slučaja je otac zlostavljač.Klif je zaglavljen u krugu nasilja , postaje ono što je mrzeo u vezi oca a povrh svega ostaje trajno odsečen od čulnosti nakon saobraćajke.Klif je postao živi mozak zatočen u metalnom telu.Sa druge  strane, Džejn je bukvalno  slomljena višestrukim silovanjem,  očevim i potom institucionalnim, i od tih krhotina su nastale višestruke ličnosti.One obitavaju u ,,podzemlju" njene psihe i smenjuju se pošto je svaki izlazak na površinu tj. u neprijateljski stvarni svet za njih/nju bolno iskustvo.

Problemi Rite i Lerija su sasvim drugačije prirode.Rita je postala rastopljena smesa koja jedva održava odnosno imitira svoje prvobitno ljudsko obličije.Naizgled zamrznuta u vremenu, oslobođena starenja, ali lice koje vidi u ogledalu budi traumatične uspomene iz njene mutne prošlosti.Recimo da je put do statusa holivudske dive bio muljav koliko i ona sama.Ritu nesreća nije izobličila pošto je ona bila izobličena mnogo pre toga.Za Lerija Trejnoa se  može reći ista stvar, ali sa bitnom razlikom.Trejnor je bežao od svoje prave prirode, glumio strejt osobu iako je dobrano znao da to nije.Pokušao je da sedi na dve stolice, ali je zapravo mučio obe strane i najviše sebe.Uz to još deli telo sa nerazumljivim vanzemaljskim entitetom koji tera po svome .Najgore je to što entitet sve Lerijeve unutrašnje  muke i ruminacije uzvraća poput odjeka, kao eho koji biva sve glasniji.

Kiborg je za razliku od ostalih likova. ubačen u seriju.On i kao lik i kao glumac stvarno nije ovde potreban, ali barem ne štrči previše.Prolazi kroz sličnu stvar koju gledamo kod Robotman-a, komplikacije ,,prinudnog braka" čoveka i mašine, ali prevashodno zazire od control freak ćaleta.Što se glume tiče, Joivan kaska za ostatkom ekipe.Bolje bi mu ležala uloga u nekakvoj high school drami, ali barem nije loš glumac.Suviše je običan za koncept serije .Postoji šansa da će ga povući iz ove i prebaciti u drugu seriju.Po logici stvari, Kiborg pripada Titanima a ne Doom Patroli.


Iako je Doom Patrol kao strip nastao mnogo pre persone oko koje se vrti Legion tv serija, ovakve  tv adaptacije  ne bi bilo bez Legion-a.Tematizacija mentalnih poremećaja u superherojskim stripovima nikako nije novost, postoji već nekoliko decenija, ali na malim ekranima svoje postojanje duguje pomenutoj seriji.Da stvar bude zanimljivija, Legion liči na nešto što bi pisao Grant Morison iz mlađih dana, dok je Doom Patrol adaptacija upravo toga- pisanija mlađanog Morisona.Međutim, razlika između dve serije, kao i između serije i stripa ,  je velika.Koliko god Doom Patrol pokušava da adaptira ili makar imitira izvorni materijal, serija ostaje ipak samo imitacija, i to slabija.Doom Patrol je prilično straightforward serija sa povremenim upadima ludosti iz stripa.Serija je tek zagrebala po površini nadrealizma, uglavnom se bavi psihologijom svojih likova .Ostavlja zaista malo prostora za tumačenje ali makar je zabavna dok traje vožnja od 15 epizoda.Barem nije  spora i pretenciozna kao druga sezona Legion-a.Ponekad je jednostavnost bolja.

Ocena:


уторак, 25. јун 2019.

Slejn: Rogati bog


Bez obzira što ih do sada nisam kačio i komentarisao,trejleri i tizeri takođe potpadaju pod fan filmove.Draže su mi završene celine, ali postoje  odlični trejleri. Ako već pišem o tome, onda je red početi od najboljeg.Slejn: Rogati bog je snimljen pre oko 12 godina i ,nažalost, ovo je jedina adaptacija istoimenog stripa.Za sada još nema ni traga ni glasa od bilo koga ko je dovoljno zainteresovan da isti adaptira za mali ili veliki ekran.


Migel Mesas Garsia je reditelj ove fantastične minijature, i vidi se da je poprilično inspirisan Snajderovom adaptacijom stripa 300.Ovde je  prilično verno oživeo Bizlijeve i Milsove kreacije.Pravo da jažem, ništa manje nisam očekivao od tipa koji je napravio fantazmagorični trejler za Ludnicu Arkam. Ovako vešto preneta atmosfera sveta keltskog varvarina ne može da ne izmami osmeh na licu i tugu u srcu , jer nije snimljeno više , svakog obožavaoca Slejna ili bliskog mu Konana.Prava je šteta što neka ozbiljna produkcijska kuća nije uložila sredstva u ovakav film dok je vladala pomama za time nakon 300. Ko se još nije dohvatio  Rogatog boga u odličnom domaćem izdanju Komika, neka trči po strip, ako Kroma zna!

петак, 31. мај 2019.

Betmen : Ego


Nakon što je zaustavio Džokerov zločinački poduhvat, Betmen juri za cinkarošem preko koga je ušao u trag i stao na put Džokerovoj bandi.Na ono što će se potom desiti uopšte nije bio spreman. Tragedija će ga naterati da preispita svoju ulogu noćnog osvetnika.Psihofizički iscrplljen, jedva se dovlači kući ne sluteći da ga čeka najteža noć u životu.


Kako bi se pravilno razumeo ovaj strip Darvina Kuka, osvrnimo se malo na teoriju o arhetipovima psihologa Karla Junga. Prema Jungovoj teoriji ,,senka" je arhetip koji predstavlja nesvesne aspekte ličnosti u kojima ego sebe ne prepoznaje, odnosno od kojih se ego ograđuje.Bilo da su to  to pozitivne  ili negativne crte ,jednostavno rečeno, senka je celokupna nesvesna strana ličnosti.Potoje trenutci u životu kada ,,senka"  preplavi čoveka, obuzme ga u momentu šoka ili traume. Tome sleduje  borba ega i id-a nalik na zaplet iz romana ,,Doktor Džekil i G-din Hajd" međutim ni jedna strana ne može da pobedi drugu nego moraju živeti prisilan suživot.Zbog toga je Jung zagovaro integraciju ,,senke" tj.nesvesnog u ličnost čoveka.Ovo je jedan poprilično laički opis Jungove teorije ali to je i bazična premisa ovog stripa.
Dakle Betmen je šokiran ubistvima i samoubistvom koje je indirektno prouzrokovao i po povratku kući se nalazi oči u oči sa onime što ga pokreće tj. pokušava da izađe na kraj sa svojom senkom.Sve što se dalje dešava je prilično zanimljiva polemika između ega i id-a koja se završava Betmenovom reafirmacijom statusa kvo odnosno balansiranjem obe strane na tankom ledu.Dakle Kukova priča ne donosi ništa neviđeno niti temeljno menja paradigmu Betmena nego ga  produbljuje i oplemenjuje kao ličnost.

Kuk nije prvi koji je iskoristio ovaj motiv u stripovima o Betmenu, ali je svakako prvi kome je baš to glavna tema.Betmenova borba protiv sebe samog, ili možda je bolje reći susret sa id-om, je nešto što se krčkalo prilično dugo.Prvo se moglo videti kod pokojnog Lena Vina u trodelnoj sagi ,,The untold legend of Batman", koja ruku na srce nije naročito dobar strip ali predstavlja rekapitulaciju celokupne karijere pre-crisis verzije Betmena koja se itekako razlikuje od Betmena kakvog danas znamo pa je stoga preporučujem samo tvrdokornim obožavaocima DC stripova koje interesuje razvoj Betmena kao strip junaka.Potom to viđamo kod Milerovog Dark Knight Returns-a u nekoliko ikoničnih scena, mislim na Brusov unutrašnji monolog tokom gledanja reprize ,,Maske Zoroa" kao i scenu koja se odigrava u pećini nakon prvog susreta sa vođom mutanata.Tu se Betmenov id projektuje na džinovskog šišmiša.Sledeći strip u kome vidimo nešto slično je ,,Blind Justice"  scenariste Sema Hema ( pisao scenario za Bartonov film Betmen iz 89`) i crtača Denisa Kouvana.Tu Brusov id poprima izgled čudovišta koje liči na samog Betmena.Sličan oblik preuzima u Kukovom stripu.


Iako je Darvin Kuk predlagao ova strip DC-u još sredinom devedesetih, scenario je hvatao prašinu sve dok ga Mark Čarelo , idejni tvorac antologije Betmen : ,,Crno i Belo" , nije primetio i pozvao Kuka da to realizuje početkom dvehiljadite.Inače Kuk je devedesetih radio kao deo ekipe na kultnoj Batman The Animated Series i vidno je pod uticajem Brus Timovog stila.Pravo da kažem, teško je povući liniju  između ove dvojice baš zbog sličnosti stilova, ali činjenica je da Gotam u uvodnom delu stripa  Betmen: Ego odiše art deco stilom svojstvenim za Tima.Za Kukov stil važi isto što sam rekao i ranije komentarišući Parkera.Kuk je bio cartoonist u najboljem smislu te reči.Međutim ovde ga prvi put vidim kako obrađuje elemente horora i mogu reći da ih je izveo na sasvim zadovoljavajući način.U Kukovoj izvedbi ,,senka" poprima strašno obličije nalik bauku koji je izleteo iz sveta nemačkog ekspresionizma viđenog u filmu Kabinet doktora Kalgarija.Način na koji ono izvrće Betmenovu percepciju ima u sebi i pomalo Kirbijevskog pristupa, ako se obrati pažnja na kuglice energije u pozadini.Možda najzanimljivije od svega su table u kojima Kuk prikazuje razmrvljeni život Brusa Vejna van kostima Betmena.Obzet svojom monomanijom o borbi protiv zločina, Brusova svakodnevnica je površna i isprazna.On istinski živi samo kad je pod maskom, sve ostalo je šarada.
,,Ego" ne spada u zapostavljene stripove mada smatram da nije dovoljno pominjan. Doživeo je više izdanja od kojih je najznačajnije ,,Batman : Ego and other tails" koje je  kompilacija nekoliko Kukovih stripova o Betmenu o kojima ovde nije bilo reči ali zaslužuje toplu preporuku

Ocena:





четвртак, 30. мај 2019.

Osmi putnik : Uzorak

 Ove godine je četrdeseta godišnjica kultnog Osmog Putnika! Tim povodom je prošle godine Tongal u saradnji sa 20th Century Fox raspisan konkurs za kratke filmove po uzoru na ovu filmsku franšizu.Održani su izbori pa potom uži izbori i na kraju je odabrano  šest ostvarenja koja su uz finansijsku podršku snimljena i ove godine u aprilu puštana preko IGN-a.Tehnički, ovo nisu fan filmovi pošto su rađeni po porudžbini produkcijskih kuća.Valjaju li šta?


Po meni ovi kratki filmovi ne da  ne nude ništa novo nego  su obične  reciklaže već viđenih  ( i bolje snimljenih!)  scena iz celokupe franšize.Među njima se jedino ističe ,,Uzorak", ali ne po inovativnosti nego jednostavnosti i efikasnosti.Rediteljka Kesley Taylor je znala šta hoće da postigne i kako da to izvede.Uprkos banalnom sinopsisu ovaj filmčić ipak nudi više od drugih ,naizgled ambicioznijih, ostvarenja pobednika takmičenja i  po kvalitetu je bliži tv produkciji pošto  naspram njega ostali deluju kao stdentski filmovi.Eh, umalo da zaboravim , ima na kraju obrt koji ni ja nisam očekivao.

среда, 29. мај 2019.

Hoksford


 Prošle godine sam pisao o prilično zanimljivom fan filmu snimljenom prema stripu ,,Dobrodošli u Hoksford" Bena Templsmita. Taj kratki film je svakako među najboljima koje sam video, a da li se isto može reći i za sam strip? Čitajte i saznajte.

Hoksford je na prvi pogled privatni ruski supermax zatvor koji naseljavaju isključivo najgori krvoloci tj.nepopravljivi osuđenici od kojih je društvo diglo ruke.Strip prati baš takvog novog pridošlicu , Rejmonda Delgada,,Krona". Međutim uprkos papirologiji i prvidno bezbednoj instituciji sa obezbeđenjem naoružanim do zuba, nešto baš i nije na mestu.Upravnik i zaposleni se čudno ponašaju a psihijatrima je zabranjen pristup bivšim pacijentima.Na insistiranje, doktorka konačno uspeva da razgovara sa Delgadom, ali on je vidno šenuo i po svoj prilici ne dobija lekove.Sumnja raste a pun mesec se bliži.Ispostavlja se da ovo nije običan zatvor nego leglo vukodlaka.Ima li lovina neke šanse protiv lovaca?

Prvo što će čitaocima bosti oči , osim naslovne strane, su likovi Glavni problem je što likovi i nisu baš ličnosti koliko nabacane gomile kilišeova.Gotovo da nema ništa što protagonistu izdvaja od mora psiho-ubica iz slešera i trilera od poslednjih nekoliko decenija. Templsmit nije razradio neku patološku individu nego je njegov Rej Delgado zapravo samo ček lista psihičkih boleština od kojih pate ikonični filmski zlikovci.Te je malo ,,mamin sinčić" poput Bejtsa, pa onda odlazi u krajnost Hanibala,potom halucinira i zamišlja metamorfozu ala Crveni Zmaj itd.Ni ostali nisu mnogo bolji, to su  naprosto likovi iz viceva o piromanima. kanibalima,nekrofilima itd.U jednoj sceni se bukvalno  izvodi onaj crnjak o okupljanju takvih. U svakom slučaju, Delgado odnosno ,,Kron" je uprkos pojedinim one liner-ima razočarenje jer se ispostavlja da iza njegovog buncanja o božanskim moćima ne stoje nikakve natprirodne sile.U ovom aspektu je istoimeni  kratki fan film ispao mnogo bolji jer se tamo sugerisalo da je ,,Kron" ipak više nego što se na prvi pogled čini.Ovo je za sada jedini slučaj ,,fan filma boljeg od izvornog stripa" na koji sam naišao.

 Može se reći da ovaj Templsmitov survival horor najviše podseća na igricu ,,The Suffering" ali samo po atmosferi, bez raznih strašila inspirisanih metodama egzekucije i protagoniste koji teži iskupljenju.Osim kratkotrajne misterije s početka, ovde se i ne dešava ništa drugo izuzev klanja, proždiranja i bežanja. Čini se da je  poenta (ako je ima) priče kako ljudi mogu biti veća čudovišta od bilo kakvih natprirodnih beštija, mada i to deluje tanko.U svakom slučaju, Ben Templsmit je mnogo bolji crtač nego što je scenarista.

Pošto sam već rekao da veći deo stripa otpada na frentičnoj jurnjavi po zatvoru, nije nimalo čudno što  Templsmit koristi svoj ,,motion blur" efekat prilikom ovakvih scena.Prosto rečeno, on u tim kaiševima razmaže boje i zamagli konture likova.Slično je radio u stripu Fell, ali ovde on zapravo koristi tu tehniku kao pokrivalicu za praznu pozadinu.Primetićete da osim prigušenog svetla ,zidova, koridora i  čeličnih vrata , ništa drugo ne figurira u pozadini.Templsmit pribegava i uveličavanju likova kako bi pokrio tu prazninu, tako da blurovanjem pokušava da nadomesti zbrzani rad.No, sa druge strane, Templsmit vrlo efektno  portretiše čudovišta, i u tom smislu ni ovde nije omašio.Stl mu je mešavina karikaturalnog i grotesknog, u korist ovog drugog.Pošto je istovremeno i kolorista on ume da obasja jakim emocijama svojih likova, tako da ima nekoliko mesta na kojima se čini kao da zamućena svetlost izbija iz pojedinih likova u momentima izrazito jakih osećanja.Ben Templsmit  se donekle može posmatrati kao horor verzija Boba Živkovića, s tim što Živković ipak više pažnje posvećuje detaljima .

Welcome to Hoxford je razbibriga, stripovski ekvivalent generičnoj survival horror  igrici za prilike kada hoćete da odmorite mozak od svakodnevnih problema.Solidan crtež vadi tanak zaplet, nije ovo loše ali nije ni za preporuku.

Ocena:






понедељак, 29. април 2019.

Hellboy : The Troll Witch


 Ko nije gledao novi Hellboy film, bolje  ga ne gleda! Don' teven think about it! Ozbilno kažem.Ako je nekome smetao del Torov Hellboy , sada može od blata da ga pravi.Bolje pogledajte ovaj kratak animirani film.Ovo je adaptacija kratke priče ,,The Troll Witch"u režiji Erika Staforda.Kod nas je taj strip  izdao  System comics u ,,Hellboy:Veštica Trol i druge priče". Adaptacije Hellboy-a su malobrojne a ovo je svakako najbolja među njima.  O čemu se radi?
Hellboy se zaputio u Norvešku ako bi rešio neokoliko zverskih ubistava.Kad kažem rešio, mislim ,,rešio"na njegov način tj. nabasao na čudovište, makljao se sa istim i razbio mu tikvu kamenom ručerdom.U svakom slučaju, ovog puta stvari stoje malo drugačije pošto će se Hellboy naći licem u lice sa vešticom iz lokalnih mitova.

четвртак, 25. април 2019.

Legende o mračnom vitezu : Maska


Krajem osamdesetih godina je obnovljeno čitalačko interesovanje za superherojskim žanrom a pogotovo za Betmenom.Tada je pokrenuta nova edicija tzv,,Legende o mračnom vitezu" (Legends of the Dark Knight) koja je imala za cilj , barem u početku , da reinterpretira ključne događaje i zlikovce iz Betmenove dotadašnje istorije ali u stilu Year One stripa.Dakle ovo je još jedan vid peglanja kontinuiteta i definitivno raskršćavanje sa tzv ,,bronzanim dobom" američkog stripa. Što je interesantno, ekipa koja je revidirala kontinuitet odnosno osvežavala bet-mitologiju se sastojala velikim delom od scenarista koji su bili najznačajniji za uspostavljanje iste tj. starog kontinuiteta. Pa tako imamo veterane poput Denisa O`Nila, Hauarda Čejkina,Gila Kejna  zajedno sa tadašnjim mladim nadama kao što su bili Grent Morison,Gart Enis itd .U početku su sve priče bile koncipirane kao višedelne, sa izuzetkom pojedinih single issue-a  , a kasnije su se pretvorile u crossover-e i svašta nešto.Bilo kako bilo, većina tih prvih stripova iz ove edicije  se smatra uspešnima,što se vidi iz činjenice da su sakupljane u trejdove i višestruko reprintovane, pa ih često možete videti na raznim best of listama koje su manje više identične.Mišljenja sam da su pojedini često navođeni stripovi  sa tih spiskova , iz ove edicije i van nje, precenjeni pa ću tokom godine praviti osvrte na Betmen stripove za koje smatram da su neopravdano skrajnuti ili barem niže kotirani od pojedinih izvikanih dela.Pa tako počinjem ovu seriju postova sa maltene zaboravljenim naslovom a to je ,,Maska" od Brajana Talbota.Ako se neko sada začudio , evo ponoviću: da Brajan Talbot je pisao i nacrtao dvodelni strip o Betmenu! O čemu se radi? Čitajte dalje i saznajte.

Betmen se budi u bolničkom krevetu, okružen je doktorima koji mu govore da je on zapravo skitnica i težak alkos koji se oblači u kostim od smeća i priživljava fantaziju o borbi protiv zločina.Da li je bolnica nekakavo priviđenje ili je njegov dosadašnji život bio halucinacija? Sa jedne strane možemo da poverujemo u to da su svi Betmenovi doživljaji samo fantazija alkoholičara koga život nije nimalo štedeo.Svi ti stripovi jesu na kraju krajeva samo izmaštani događaji, pa njihova nerealnost je više nego očekivana.Ali sve se ovo može rastumačiti i kao plan očajnog sina pokojnog krimosa koji je namamio i kidnapovao Betmena pa ga više meseci kljukao halucinogenim drogama i smestio u lažnu bolnicu.Pri tome je glumio psihijatra ne bi li ga izludeo.
Čitava ta ,, it was all in his head " ideja uopšte nije nova, ali način na koji ju je Talbot upotrebio je prilično zanimljiv.U stripu se halucinacije toliko međusobno prepliću da je teško razlučiti šta je zapravo stvarno a šta ne jer su tragovi koji navode na zaključke varljivi.Dakle, bez obzira što je ideja već viđena, autor je očigledno znao šta je hteo i , što je najbitnije , umeo je  da to ostvari.

Nešto slično je pokušao Dag Menč u storiji ,,Lovina" (Prey) gde je pokušao modernizovati  Huga Stjendža , no scenaristički gledano taj strip je prilično loš.Karakterizacija Strejndža je promašena i potpuno nelogična a plan sulud.Talbotov zlikovac koji glumi psihijatra zvuči ubedljivije od Menčovog Strejndža koji bi ,između ostalog, to trebao biti.Verovatno je stvar u tome što je Talbot zaista imao  konsultanta radeći ovaj strip, potpisan je u prvom delu, pa je zato nastup lažnog doktora ubedljiviji .U svakom slučaju recimo da su  Betmen stripovi  iz 70-tih bili smisleniji od ,,Lovine" iako autori nisu pokušavali da budu preterano realistični.Malo je reći da je taj  strip DC retroaktivno izbacio iz kontinuiteta time što je kasnije Mat Vagner preradio prvi susret Betmena i Strejndža u ,,Batman and the Monster Men".

Talbot je umešno iskombinovao akciono i goteskno, on po potrebi lako pređe sa adrenalinskih kadrova na neke vrlo hororične prizore.Od svih koji su prikazali Betmena u teškim situacijama i mračnim trenutcima mislim da nisam video Brusa Vejna ovako psihofizički razorenog kao u ovom stripu  tokom boravka u  lažnoj (?) bolnici.To otiđenje pred sopstvenim likom, neverica  i užas u očima se ne zaboravlja tek tako.A  halucinacije su naročito  jezive.Video sam maltene bezbroj varijacija ubistva Vejnovih roditelja, ali ovo što je Talbotu palo na pamet je zaista košmarno.Treba istaći i užasnu  viziju raspadajućeg postapokaliptičnog Gotama.Da li sesije sa lažnim doktorom razobličavaju lažnu stvarnost ili uništavaju predstavu postojećeg sveta je nebitno.Podjednako je jezivo.Zanimljivo je kako kod  Talbota ljudske figure očas posla poprime neke primitivne majmunolike odlike.Čitajući ,,Masku", stekao sam utisak da Talbotov stil tu prikazan najviše asocira  na radove Ričarda Korbena. ,,Maska" je izašla u Legends of the Dark Knight 39 i 40 davne 92` i reprintovana  četiri godine kasnije , za sada samo jednom, u trejdu Batman : Dark Legends.

Ocena: